U PARIZU UMRO UGLEDNI KNJIŽEVNI POVJESNIČAR STANKO LASIĆ Otišao je krležolog upamćen po 'sukobu na ljevici' i značajnoj polemici s Igorom Mandićem

ZAGREB - U Parizu je u 90. godini života umro Stanko Lasić, hrvatski književni povjesničar i teoretičar, Krležin biograf, te kulturni povjesničar koji je otvorio niz tema hrvatske kulture, koje su prije njega bile zaboravljene ili marginalizirane. Premda je desetljećima živio i predavao u inozemstvu, Lasić je bio aktivan u hrvatskoj sredini, te ostao upamćen po nekoliko zapaženih polemika.

Lasić je rođen 1927. u Karlovcu. Lasićev otac Franjo Lasić bio je značajni akter karlovačkog muzičkog života koji se rano se pridružio partizanima. Svoju mladenačku političku poziciju Lasić će kasnije opisati kao poziciju „tjeskobnog skojevca“, a već zarana se počeo zanimati za Krležu kao za intelektualni uzor.

Godine 1970. Lasić će objaviti svoju prvu knjigu, „Sukob na književnoj ljevici“ u kojoj je analizirao povijest sukoba Krležinog kruga modernista, te staljinista/socrealista unutar tada zabranjene komunističke partije. U toj knjizi Lasić nastoji pokazati kakvim je posljedicama taj sukob urodio nakon 1948., kad pukne savezništvo Tita i Staljina. Knjiga je bila svojevrsna intelektualna bomba, izazvala je niz reakcija, a za nju Lasić dobiva Nazorovu nagradu.

Bavio se uvelike Krležom, kojem je posvetio čak devet književno-znanstvenih tomova, uključujući šestotomnu „Krležologiju“ (1989-1992), povijest kritičke misli o tom piscu.

Uz Krležu, drugi pisac 20. stoljeća koji je intrigrao Lasića bila je Marija Jurić Zagorka. Godine 1986. posvetio joj je biografski tom „Književni počeci Marije Jurić Zagorke“ koji je potakao ključni lom u recepciji slavne pulp-autorice. Do tada, Zagorka je bila znana kao trivijalni pisac, a sud o njoj bio je temeljen na prezrivom podcjenjivanju njenih književnih suvremenika, listom muških, kanoniziranih klasika. Lasić je proučavajući biografiju mlade Zagorke otkrio osobu koju danas znamo: prvu hrvatsku novinarku, prvu Europljanku koja je radila kao dopisnik iz parlamenta, autoricu prvog hrvatskog krimića i prvog igrano-filmskog scenarija- ukratko, stvarnu feminističku ikonu. Također je rekonstruirao i težak, patrijarhalni ambijent u kojem se mlada književnica morala probijati kroz predrasude.

Jedno od zanimljivih područja Lasićevog bavljenja je i kriminalistički roman. „Poetiku kriminalističkog romana“ objavio je 1973., u vrijeme kad pod utjecajem strukturalizma književna znanost počinje „otkrivati“ tobožnje „trivijalne“ žanrove. Zanimljivo je da će dvojica hrvatskih književnih kritičara koji su se prvi počeli zanimati za tada još podcijenjeni, „trivijalni“ žanr bili upravo Lasić i Igor Mandić, dvojica ljudi koji će se dvadeset godina kasnije naći na poprištu najslavnije intelektualne polemike devedesetih.

Sredinom 1997., Stanko Lasić je - naime - objavio tekst u kojem brani tezu kako nakon rata i rasapa Jugoslavije srpska književnost hrvatskim čitateljima više neće biti važna onako kako je bila do devedesetih, te kako će imati jednaki status kakva - primjerice - ima bugarska. Mandić se usprotivio toj tvrdnji s tezom kako su dvije književnosti uzajamno razumljivih štokavskih varijeteta upućene jedna na drugu neovisno o političkim granicama. Ironizirajući Lasića, časopis Arkzin tih je godina počeo objavljivati ediciju srpskih novih pisaca pod naslovom „Bulgarica“. Sama polemika vođena je pristojno i akademski, što ne vrijedi i za mnoge huškače koji su se tih godina navezali na Lasićeve teze.

Niz desetljeća, Lasić je bio profesor u Zagrebu, Lyonu, Amsterdamu i Parizu, gdje je živio i posljednje godine života. Bio je i direktor Instituta za znanost o književnosti FF u Zagrebu.