KNJIGA PJEVAČA PIPSA

U nedostatku biografa Dubravko Ivaniš odlučio je sve o sebi napisati sam

Dubravko Ivaniš ”Ripper”
 Boris Kovacev/Cropix
Ivaniš je tražio poticaj, odnosno pitanja, na koja će odgovarati esejima, metaforama, kratkim pričama i anegdotama. I uspio je u tome

Nije mnogo preostalo Dubravku Ivanišu, frontmenu kultnih Pipsa, osim da sam sebi izabere škvadru koja će mu postaviti brdo pitanja, e da bi iz odgovora na njih proizveo svoje prvo literarno djelo. Jer, knjiga “45” (Fraktura 2021., ur. Boris Greiner i Andrija Škare) je zaista literarno djelo, hibridne perspektive i začudnog koncepta, koja je nastala iz očaja i nasušne potrebe. Iz očaja jer - kako navodi autor već u samom uvodu knjige - “novina više nema, a ni biografa”. Iz potrebe, pak, jer su Pipsi već odavno dovoljno veliki da se o njima ispisuju stranice. Puno stranica. Samo - kad bi ih imao tko napisati.

Ovako, Ivaniš ih je ispisao sam. Očito je, ipak, da je i tako samouvjeren i “iznad situacije” (Ripper nema problem s izražavanjem takvog sentimenta, što se vidi i na više mjesta u knjizi), muzičar strepio pred spisateljskim poslom. Pa je tražio poticaj, odnosno pitanja, na koja će odgovarati esejima, metaforama, kratkim pričama i anegdotama. I uspio je u tome. Mada se ponekad na prvo čitanje čini kako njegov odgovor na pojedino pitanje - njegov, dakle, odgovor: razgranat kao bodljikavi grm visine od oko četiri metra - nema baš nikakve veze s postavljenim mu pitanjem. Ali, pogleda li se pažljivije, ima. I tu, u tom malom prostoru gdje se takve njegove “pisanije” dodiruju s onime što je ga je netko zaista upitao; tu, dakle, gdje njegova poema u četiri stiha razlaže pitanje na proste faktore, ili gdje mikroesejistikom pokušava dohvatiti srž problema - uz očekivanu dozu nespretnosti, čovjek ipak nikada (koliko mi je znano) nije pisao duge forme - baš tu nastaje književnost. I zato je “45” prije svega književno djelo, a tek onda jedan dugačak, prilično neobičan intervju, koji pod mediokritetskim nebom domaće medijske stvarnosti ne bi (u dijelovima) objavio baš nitko i nikada.

Srećom je to sabrala Fraktura. Jer, knjiga se čita u dahu i daje zanimljiv uvid u ličnost rockera, (počesto turbulentne) odnose u bendu i njegov pristup umjetnosti. Sigurno će biti itekako zanimljiva zagriženim fanovima Pipsa, ali i svima onima koje zanima umjetnost, ili stav umjetnika općenito. Važno: saznat ćete i zašto bend ne izvodi pjesmu "Dinamo ja volim" već tolike godine i što, zapravo, Ripper misli o čitavom tom hypeu na tu stvar. Saznat ćete i kakav je njegov odnos prema pojedinim njihovim albumima, kao i pjesmama koje su poprimile status "himni". Saznat ćete što on, kao pjevač, misli o svom glasu i što mu je najgore kod činjenice da ne svira gitaru.

Autobiografske crtice

Autor je kroz knjigu referencijalan, poziva se na filozofe davne i malo manje davne, citira velikane svjetske glazbe i osvrće se na njihove teze o glazbi, umjetnosti, životu, nadopunjujući sve vlastitom perspektivom. Treba naglasiti, Ivaniš je vrlo dobar pisac kada piše sušto autobiografski, kada nam donosi crtice iz odrastanja u Novom Zagrebu, epizode iz svog odnosa s roditeljima, današnji život sa ženom Yayom i kćerkom Lucijom.

Kada, pak, piše o svojim prvim pjesmama koje je snimao na kazetofon, o tome kako danas piše pjesme sam u podrumskom studiju, o tome kako je majci pred Pravnim fakultetom obznanio kako "više neće učiti", ili kada nam kroz nadahnute retke donosi osjećaje frontmena koji na nekakvom manje važnom koncertu treba privući ljude pred stejdž - e tada se Dubravko Ivaniš pretvara u odličnog pisca.

Proglašena podvojenost

No, kada skrene u metafiziku, kada počne pisati o “Ideji” ili “Pjesmi” (teme ne moraju biti niti tako “velike”, on tako može pisati i o svojim cipelama), izgledno je da mu treba još prostora i da forma pitanje-odgovor - u kojoj on, doduše, odgovara prilično opširno - za to nije bila dovoljna. Teme kojima se bavi na takvim mjestima teško je zbiti, pa i u nekoliko kartica teksta, i osjećaj je kao da nešto fali tim esejima, kao da bi Ivaniš mogao napisati još. Ostaje nada da hoće, ma ni ne trebaju mu intervjuisti. Taj grm zaslužuje postati hrast. Razgranate krošnje, kako drugačije.

Nakon što vrlo rano, već u drugoj rečenici knjige, autor sam proglasi svoju podvojenost, on nešto kasnije piše: "Vrijeme je, došao je trenutak u kojem sigurno neću postati pisac, ali ću pokušati nešto još nevjerojatnije - približiti, sebi ponajprije, potom Jacku i Hydeu, pa onda i vama - otkud dolazi pjesma. Iz čega, od čega? Tko su tipovi koji ih pišu? Koji im je vrag, zašto to rade? Unaprijed upozoravam - u svojoj namjeri ni najmanje nisam uspio."

Ovo dobro može poslužiti kao kratki sadržaj knjige, jer manje-više o pjesmi je tu riječ. Čitava knjiga bavi se pjesmom, na ovaj ili onaj način. Pjesma je cilj. Pjesma je protagonist. Pjesma je ishodište i kraj. Glazba je, pak, prema Ivanišu - poslanje. I ništa u tome nije niti slično onome što bi se na prvu moglo pomisliti da je život "rock and roll zvijezde". Ako takvo što kod nas uopće i postoji. Kada piše o jeziku (okovima), autor je jasan. Ostavit ću za kraj jedan njegov citat: "Dosta cendranja. Svemu usprkos, naš je rokenrol dao velikih pjesnika, bubam bez šalabahtera: Mlinarec, Arsen, Johnny, Stublić, Rundek, Sacher. Dojam je da su zbog malog dobačaja jezika ostali tek veliki igrači u malom lavoru. Hrvatski jezik je kidnaper, nemilosrdni siledžija. Kad si to napokon priznamo, ode baba s kolačima. Usput, koji je naš najuspješniji izvozni rokenrol-artikl? Tu dileme nema, Bambi Molesters! Koliko sam upoznat, u čitavoj karijeri nisu prozborili ni riječ."

Dubravko Ivaniš ih je u ovoj knjizi prozborio dobar broj. Trebalo bi ga čitati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:01