PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

U Bruxellesu su 1958. izloženim obojenim ljudima posjetitelji bacali banane

Nijemci su početkom 20. stoljeća skovali i izraz za takve projekte, Völkerschau, ne znam kako bih ga preveo, recimo ‘ljudski šou‘
Izloženi obojeni ljudi
 .congo-autrement.com
Objavljeno: 17. lipanj 2020. 15:18

Zavladao je u sjeni pandemije zapadom nov ikonklazam: ruše se kipovi kolonijalnih vladara i trgovaca robljem, kao protest protiv ukorijenjena bjelačkog rasizma spram svih “obojenih”.

Taj je rasizam proteklih tjedana kulminirao policijskim ubojstvima crnih ljudi u SAD-u te činjenicom da “obojeni” čine neproporcionalno velik udio među preminulim kovidašima u razvijenim i manje razvijenim državama zapada.

Vrlo dobro, bilo je i vrijeme, jer znate li kad je zadnji put u Europi otvoreno “etno-selo” u zoološkom vrtu, s “egzotičnim” ljudima koji u njemu “žive”? Godine 2005., u Augsburgu, Njemačka. Ne zaostaju ni Englezi. Londonski ZOO iste je godine u ljeto izložio ljude opasane suknjicama od smokvina lišća.

Napredovali smo utoliko što ti izloženi “primjerci” smiju napustiti svoje nastambe pošto se ZOO uvečer zatvori. Ne tako davno, izložili bismo crnog čovjeka upravo kao životinju. Godine 1958. na Expou u Bruxellesu bila su izložena ljudska bića u ljupko primitivnim nastambama, kojima su posjetitelji bacali banane.

Otkako je Kolumba, bijelci dopremaju u Europu takve “primjerke drugih vrsta”. Ispočetka su se njima zabavljali vladari i učenjaci, a do kasnog devetnaestog stoljeća zavladala je moda da se prikazuju svekolikom puku. Zoološki vrtovi potkraj 19. stoljeća lijepo su bili profitirali od kaveza i nastambi ispunjenih cijelim obiteljima. Djecu, izloženu pogledima svoje djece, držali su zapadnjaci u kavezima u Parizu, Londonu, Milanu, Berlinu, Barceloni, Varšavi, a svakom bi gradu takvu “atrakciju” obišlo dvjesta do trista tisuća posjetitelja. New York je pak nastavio tradiciju duboko u dvadeseto stoljeće, kao eto i neki europski gradovi.

Nijemci su početkom 20. stoljeća skovali i stručan izraz za takve “projekte”, Völkerschau, ne znam kako bih ga preveo, recimo “ljudski šou”.

Izlaganju primjeraka drugih rasa u posebnim nastambama pribjegavale su na prijelazu u 20. stoljeće, kao velikoj atrakciji, i takozvane Svjetske izložbe, tad popularne koliko su danas, primjerice, Olimpijske igre.

Svjetska izložba 1889. u Parizu, ona o kojoj je s mnogo futurističkog ushita, lijepo pisao Antun Gustav Matoš, i koju je obišlo 28 milijuna posjetitelja, kao glavnu atrakciju nudila je kakvih 400 izloženih “divljaka”.

Kad smo već kod spomenika, možda bi se umjesto oborenih, mogli podići spomenici upravo tim zatočenim “vrstama”.

Primjerice, zacijelo ga je zaslužila Ota Benga, kongoanska Pigmejka, a koju su, zajedno s majmunima, kao “kariku koja nedostaje”, bili izložili u njujorškom zoološkom vrtu godine 1906. Ota je “zabavljala” posjetitelje hrvući se s orangutanom, gađajući iz luka i strijele, a kraj nastambe je stajala pločica s osnovnim informacijama, prijevod moj: “Dob: 23 godine. Visina: 4 stope i 11 inča. Težina: 103 funta. Dopremio ju je, s rijeke Kasai, Slobodna Država Kongo, južna centralna Afrika, dr. Samuel P. Verner. Izložba otvorena svako poslijepodne tijekom rujna.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:01