ROMAN ELIF SHAFAK

TRI EVINE KĆERI Portret modernog društva u kojem se sudaraju Istok i Zapad

Elif Shafak
 Getty images

Nedavno je u Zagrebu predstavljen roman “Tri Evine kćeri” turske spisateljice Elif Shafak. Knjigu je, kao i mnoge njezine romane dosad (“Majstor i ja”, “Kopile Istanbula”, “Četrdeset pravila ljubavi” te “Palača buha”) objavio Hena Com u prijevodu Mirne Čubranić. I u nas često objavljivana i rado čitana, u svijetu je Elif Shafak najprevođenija turska autorica.

U “Tri Evine kćeri” Shafak ilustrira povijest intelektualnih mislilaca koji su formirali razmišljanja onih što žive na područjima koja su negdje na razmeđi Istoka i Zapada. Glavni lik romana, Nazperi Nalbantoglu zvanu Peri, pratimo od njezina djetinjstva, zatim školovanja na Oxfordu do zrele dobi i njezina života koji se odvija među istanbulskim visokim društvom. Makar naizgled djelomice realizirana žena koja ima uređen život, ona nije zadovoljna. Preispituje sebe. Jedne večeri vozeći se na večeru kod utjecajnog biznismena doživi pljačku i silovanje i tu kreće priča koja vodi - unatrag.

Elif Shafak, osim romana, piše i eseje te komentare na temu ljudskih prava i političke situacije, kako u Turskoj tako i globalno; objavljuju ih Guardian, Le Monde, Berliner Zeitung, Dutch Handelsblatt, New York Times, Wall Street Journal, Washington Post, Time, Repubblica, Spiegel… Politico ju je 2017. uvrstio među dvanaest najutjecajnijih osoba koje svojim djelovanjem mijenjaju svijet nabolje. Doktorirala je političke znanosti, predavala je na više turskih, britanskih i američkih sveučilišta.

Rođena je u Strasbourgu, odrasla u Ankari, živi u Londonu, predaje na američkim sveučilištima. Francuska ju je za doprinos međunarodnoj kulturi odlikovala Ordenom viteza umjetnosti i književnosti.

“Tri Evine sestre” kronika je suvremenog društva, Shafak se bavi pitanjima feminizma, vjere, islamofobije, klasnih razlika, portretira moderno društvo u kojem se sudaraju i isprepleću Istok i Zapad, tradicija i modernitet, nedorečena prošlost, pokazuje autorica u romanu, bitno utječe na sadašnje tenzije.

Pisati je počela u djetinjstvu, ne bi li pobjegla od - dosade.

U Tursku se s majkom iz rodne Francuske vratila nakon što se raspao brak njezinih roditelja. Teško se navikavala na svijet vrlo konzervativne Ankare koji ju je najednom okružio. Bila je vrlo usamljeno dijete. Majka se vratila završiti fakultet, nekoliko godina kasnije zaposlila se u diplomaciji i fokusirala na posao. Shafak je odrastala uz baku.

“Kasnih 1970-ih u Turskoj je eskaliralo političko nasilje, nije mi bilo dopušteno ići van, igrati se na ulici”, opisuje svoje djetinjstvo. I dok su se druga djeca zabavljala s braćom i sestrama ili u krugu rođaka, šire obitelji, ona je kao jedinica sjedila kući sama. “Nisam imala prijatelja, nisam imala braće i sestara, polubraću sam upoznala u kasnim dvadesetima.”

Imala je sedamnaest kad joj je jedan turski magazin odlučio objaviti prvu pripovijetku. “Nazvala sam redakciju i zamolila da mi daju još malo vremena prije nego što to objave. ‘Zašto?’ upitali su. Odvratila sam da želim uzeti novo ime. Htjela sam da moja priča bude objavljena pod tim novim imenom. Ako je i mislio da je to ludo, urednik nije ništa rekao. Sljedeći dan sam donijela odluku da ću majčino ime pretvoriti u svoje prezime”, prisjeća se. I tako je postala Shafak - ime koje u Turskoj nose i muškarci i žene.

Prvi je roman objavila s dvadeset i dvije: “Kad sam završila, rukopis sam stavila u kuvertu i poslala poznatom izdavaču u Istanbul. U to doba nisam imala pojma o nakladničkom svijetu, možda me je i moja neupućenost učinila hrabrom, slobodnom. Iako sam inače zabrinuta osoba, bila sam mirna.”

O procesu pisanja kaže: “Bez obzira bio mu to prvi roman ili imao deset objavljenih, pisac uvijek prolazi kroz uspone i padove, trenutke turbulencija, samouvjerenosti pa straha… sve to pišući roman. I ne postane ništa lakše. Jedino što se vremenom navikneš na to. Pričanje priča je zanat, i kao i svako drugo umijeće traži posvećenost, ljubav.”

Ističe da ju intrigira tišina - “stvari o kojima nismo pričali. U mojim romanima uvijek pitam o tišini, pokušavajući dati glas onima utišanima”.

Ubrzo nakon prvih uspjeha, počela je pisati na engleskom. Neki su je u Turskoj zbog toga prozvali izdajnicom koja je okrenula leđa materinjem jeziku, govorili su da ju se više ne može smatrati turskom spisateljicom.

“Nikad nisam razmišljala o jeziku u binarnim terminima. Za mene to nije ili-ili izbor. Baš kao što putujem između kultura i gradova, želim putovati i između jezika. Osjećam se emocionalno povezano i s engleskim i s turskim jezikom, makar na drugačiji način. Ako imam neku tugu, melankoliju, čežnju o kojoj pišem, onda mi je lakše izraziti to na turskom. Ako su u pitanju humor, satira, ironija, puno mi je lakše verbalizirati to na engleskom. Riječ ‘ironija’ niti ne postoji u turskom. Mi nismo ironični!”

Za sebe kaže da će vjerojatno zauvijek i posvuda pomalo ostati autsajder. Posljednji roman koji je dosad objavila je “Čast”, bavi se “ubojstvima iz časti” u jednoj tursko-kurdskoj imigrantskoj obitelji u Velikoj Britaniji. Za Guardian je o njemu izjavila: “Oduvijek su me zanimale obitelji, vjerojatno zato što nisam odrasla u obitelji. Odgojila me samohrana, zaposlena, feministički orijentirana majka.

Bilo je to ponešto neobično za Tursku 1970-ih. Obitelji me intrigiraju. U ovom romanu željela sam istražiti kako je moguće da najviše povređujemo one koje najviše volimo. Usredotočila sam se na odnos majke i sina, majke odgajaju sinove kao da su sultani u kući, a to dugoročno svima kvari sreću.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 16:30