Transkript nosača zvuka iz daleke slavonske budućnosti

Riješimo to odmah na početku - drugi roman Luke Bekavca, autora jednog od kritičarski najhvaljenijih “new entryja” prije dvije godine, romana “Drenje”, nije za one koji od književnosti očekuju samo zabavu, čvrstu fabulu, preslikavanje svakodnevice i lagano štivo prije spavanja.

Dakle, ako se niste pronašli u opisanom čitateljskom profilu, slobodno nastavite čitati redove koji slijede, a nakon njih definitivno - trk po “Viljevo”! Romani Luke Bekavca, naime, u kontekstu recentne domaće prozne produkcije funkcioniraju gotovo kao eksces; pomno osmišljen koncept koji se prelijeva iz jednog romana u drugi, rabeći natruhe raznih žanrova i eksperimentirajući sadržajnom i izvedbenom razinom do granica čitljivosti. “Viljevo”, koje je ponovno naslovljeno imenom jednog stvarnog mjesta u Osječko-baranjskoj županiji, s jedne je strane nastavak (ili bolje rečeno novi djelić puzzlea koji se savršeno uklapa sa svojim prethodnikom) “Drenja”, romana u kojem je profesor Marković sa svojom znanstvenom kolonijom snimajuću zvukove došao do spoznaje kako je na svim zapisima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji nadzire i odnosi se agresivno prema čitavom ekosustavu. Profesor Marković (otac kao svjedok događaja i sin kao njegov zapisivač i korektor) pojavljuje se i u “Viljevu”, romanu koji istražujući tajanstvene događaje u sferi zvukovnog, zapravo propituje temu komunikacije i njezinih mogućnosti.

Tri varijante

Roman od tri dijela, koji donose tri varijante istog događaja, u formi monologa, dijaloga i (kvazi)znanstvenog diskursa, još više nego “Drenje” koje se držalo kakvih-takvih spona sa stvarnošću, uvodi čitatelja u postojeću/moguću paralelnu stvarnost koja se ovdje utjelovljuje u glasovima iz budućnosti. Godina je, navodno, 2109. i u prvom dijelu romana čitamo/slušamo ženski glas iz postapokaliptične stvarnosti u kojoj je “Viljevo” svedeno na pusti krajolik nakon “rušenja Centrale”. U tome da dobijemo zaokruženu, čak i koliko-toliko logičnu priču, koju ispovijeda glas djevojke koja je sa sestrom nakon tog događaja slučajno stigla u Viljevo, ometaju nas greške i šumovi na nosaču zvuka čiji je ovo transkript.

U drugom dijelu romana, u kojem autor poseže i za nekoliko stranica binarnih kodova, riječ je o ometanoj, isprekidanoj i na kraju nepovjerljivoj komunikaciji/dijalogu između djevojke i neimenovanog ispitivača koji pokušava protumačiti njezine poruke, ostavljajući čitateljima i sebi brojne praznine, šumove i nedoumice u komunikacijskom kanalu.

Treći pak dio romana pokušaj je interpretacije toga događaja, pisan u formi znanstvenog članka za nepostojeći časopis “Duh i rašlje”, u kojem sin Marković pokušava razriješiti i osuvremeniti hipoteze svoga oca.

Ispitivač i tumač

Zanimljivo je kako je Marković stariji bio svjedokom tajanstvene komunikacije dok se kao ilegalac, sa skupinom suradnika, skrivao u jednom osječkom stanu tijekom Drugog svjetskog rata. Izolacija u kojoj živi žena čiji smo monolog čuli odlično se preklapa sa stanjem u kojem se nalazi geografski blizak, ali vremenski udaljen ispitivač i tumač.

Bekavčev roman, građen od tri vrlo domišljene vrste teksta, može se čitati u žanrovskim ključevima SF-a ili trilera, shvatiti kao postmodernistički eksperiment, ali sve to nije od presudne važnosti.

Tekst u kojem vješto izmiče svaka konačnost i cjelovitost, roman koji je slavonski koliko i posve globalan, pred čitatelja postavlja brojna interpretacijska vrata čije će ključeve morati sam pronalaziti.