KRITIKA

Tata ili slika starog bijelog fiće koji odlazi

ZAGREB - Jedna od tzv. vječnih tema, ona odnosa oca i sina, u središtu je pozornosti kratkog romana Nikole Petkovića, novoizabranog predsjednika HDP-a, pjesnika, prozaika, kritičara i sveučilišnog profesora koji se u književnosti pojavio još u generaciji quorumaša i nakon male “američke” pauze u njoj ostao poprilično aktivan.

“Kako svezati cipele” proza je negdje na rubu žanrova koja u sebi sadrži poetske, autobiografske, esejističke i ine elemente, ali se zbog zaokruženosti fragmenata ipak čita kao roman.

Dakako, riječ je o jednom posve “privatnom” proznom tekstu - jer ima li što privatnije nego kada se sin suočava s očevom bolešću i smrću i pri tome raspetljava klupko njihovih međusobnih odnosa, kojih zapravo nije bilo jer ga je otac ostavio kad mu je bilo sedam godina, a slika starog, bijelog fiće kojim se otac odvezao od kuće jedna je od najsnažnijih uz koje može povezati sjećanje na oca?

Vrlo vjerojatno takva će kratka osobna iskaznica romana pobuditi asocijacije na roman “Otac” što ga je prošle godine objavio Miljenko Jergović, polazeći od iste teme i unutarnjeg poriva da taj odnos konačno raščisti, barem u književnoj formi.

Za razliku od Jergovića, Petković tek djelomice u svoj tekst upisuje i pitanje identiteta (otac koji je Bosanac, zapravo Crnogorac) i vanjsko-političke silnice koje su s njime povezane (sinov odlazak u Ameriku na doktorat u vrijeme rata), a više se fokusira na svijet intime i izgradnju vlastite osobnosti u kojoj je mjesto oca ostalo praznim mjestom koje je trebalo nadopunjavati nekim drugim odnosima, mehanizmima samoobrane, ali i neizbježnim traumama.

Težnja da u trenutku kad je za njihov odnos prekasno i jasno da će sintagma “tata i ja” ostati tek frazom, sin izrekne ocu sve što je želio, mogao, trebao i morao, transformira se u tekst koji nastoji sabrati njihove međusobne zamjerke i nepoznavanje, kako bi otac postao “napisan i dat drugima”.

U trenutku kad je već ionako sve učinio sam, bez očeve pomoći, oformio vlastitu obitelj i izgradio karijeru (kojom se u tekstu povremeno voli baš pohvaliti!), pripovjedač u četdesetima preuzima na sebe funkciju sina, prije svega u tehničkom smislu, ali i dobiva poriv da sam sa sobom razriješi (verbalizira) traume zbog otuđenja i praznina, pa ispisivanje teksta ima gotovo terapeutski karakter.

Zbog toga je pripovjedač na trenutke grub, ljutit, vulgaran, nervozan i sve te treptaje raspoloženja prati i stil njegova teksta koji završava smirenjem koje, paradoksalno, izazivaju posjeti očevu grobu, ali i tjelesna sklonost ritmu koji upisuje i u vlastitu poeziju.

Jedino što doista povezuje oca i sina, simboličke su vezice na cipelama koje ga je otac naučio (pogrešno) vezati, a jedinim utočištem pokazuje se jezik; za sina kao materijal od kojega gradi svoje tekstove, a za oca kao simbolički povratak domu i djetinjstvu.

Premda na trenutke “nervoznog” stila, Petković uspijeva kronologiju jednog odnosa u kojem je nedostajalo emocija, komunikacije i bliskosti efektno zaokružiti u tekst u koji ne pati od tih nedostataka. Svakako najintimnija Petkovićeva proza ispisana je očito kao svojevrstan dug prema sebi, ali je istovremeno uspjela ništa ne dugovati čitatelju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:30