POLJE KRIŽEVA NIKOLE BAŠIĆA NA KORNATU

Suhozid: Sjećanje na tragediju

U okviru festivala Croatie, la voici, u Parizu će se organizirati rasprava o spomeničkoj skulpturi Nikole Bašića na Kornatu. Ovaj tekst pripremljen je za tu raspravu i napisan prije nego što se saznalo da je Bašić osvojio uglednu nagradu

Duž istočne jadranske obale more oplakuje više od četiri stotine otoka raznih veličina. Između šibenskoga i zadarskoga arhipelaga stotinjak je školja. Jedni su gotovo bezimeni, drugi nose imena: Kornat je ponajveći, među inim se spominju i Žut, Piškera, Kurba Vela, Sit, Lavsa, Smokvica, Levrnaka, Škulj itd. Dijalekt susjedne obale ostavio je svoje naglaske na njihovu nazivlju i izgovoru. U knjigama o Jadranu i putopisima mediteranskim čitamo da je tu sto dvadeset i pet školja. Možda je u međuvremenu još koji greben izronio na površinu te povećao spomenuti broj.

Zajedno ih zovemo Kornatima, posebna im imena malo tko zna…

Strah od samoće

O tim se otočićima govori i piše od najstarijih vremena do danas. Kadri su zavesti onoga tko tuda zaplovi, izazvati divljenje ili ponekad strah od goleti ili samoće. Talijani ih zovu Incoronate. Pučka etimologija dovodi taj naziv u vezu s krunom (corona) ili srcem (cuore), što nije slučajno. Nekoć se tu čulo i ime Stomorin, izvedeno od Santa Maria. Vrijeme ga je brisalo i predalo zaboravu, malo tko ga još zna i zove. Vapnenac je na tim mjestima bjelji nego drugdje, ne na svima. Neke su kamene površine posve gole, druge odaju škrte tragove raslinja. Školji sliče jedan drugome, ali ih vješt i vičan pogled, napose ribarov, dobro razlikuje. Na Kornatu su grobovi dvanaestorice vatrogasaca i spasilaca, stradalih u vatri i dimu. Podignut im je skupni spomenik - rad arhitekta Nikole Bašića.

Što je zapravo izazvalo takvu pogibelj diljem nenaseljena otočića, na kojem jedva izrasta busen trave ili grm šikare, gdje s mukom prepoznajemo poneko suhonjavo i povijeno stablo? Tu je početak i kraj u kršu i kamenjaru, nema vidljivih litica s obalne strane ni hridina s morske. Na takvu se mjestu dogodila tragedija 2007. godine, na samu Kornatu. Žrtve su izgorjele takorekuć u trenu, njih dvanaestorica, trinaesti se nekako spasio, izranjavljen. Spomenik je podignut tri godine nakon toga smrtnoga dana. Još nije posve jasno kako se to moglo dogoditi, tko je i što sve moglo biti uzrok tome. Autor spomenika suočio nas je sa zagonetkom ne upuštajući se u njezino prepričavanje. Njegov je rad time dobio na snazi.

Križni put

Vrijeme u kojem se zbio tragični događaj odmaklo se od ratnoga vremena. Vonj paleži još se ponegdje osjećao, ali dalje, u zaleđu. Razne su letjelice tuda nadlijetale zemlju i more. Neke su se, vjerojatno, na povratku “sa zadatka” oslobađale suvišnih tereta, kakvi mogu u sebi nositi opasnost. Čega je moglo biti u tvari koja je žarila i palila sve čega se dohvatila, to se još ne zna sa sigurnošću. Pretpostavke dolaze s raznih strana, često proturječne jedna drugoj. Nikola Bašić je s ukusom i mjerom izbjegao prigodna nagađanja. Nije se prepustio bilo kakvoj varijanti deskripcije niti se skrivao iza zavodljive “konceptualnosti”. Njegovo se djelo može označiti terminom koji je uvela francuska Nova Historija: mjesto memorije (Lieu de mémoire). Spomeniku na Kornatu prilazimo sa skrušenošću koja nadilazi obred ili hodočašće.

Dvanaest križeva velikih razmjera - najveći je dug oko dvadeset i pet metara - polegnuti su uz kosinu otoka, podignuti suhozidom (mur a sec). Taj način gradnje poznat je na raznim stranama Mediterana, osobito na otocima. Materijal je u tom poslu sav od kamenja koje se bira po sastavu i sukladnosti, slaže s umješnošću i strpljenjem, sastavlja bez maltera, žbuke, cementa. Tako su stoljećima ograđivali svoj prostor i vlastit posjed stanovnici obale, ne samo najsiromašniji. Na Jadranu ta tradicija seže u daleku prošlost, pretpovijesnu. Ona je obilježila Križni put kojim se Kornat odužuje onima koji su ga nastojali obraniti.

Mjesto memorije

Nikola Bašić se odlučno udaljio od konvencionalnih, monumentalnih pristupa. Izbor same građe na to ga je upućivao. Ostao je suzdržan i, kako rekoh, skrušen. Neobičnost krajolika i težina oporuke nose u sebi odgovarajuće zahtjeve. Bašić ih je prepoznao, odgovorio je na njih svojim stilom. Kamena ima na otoku u izobilju, valjalo je ostati postojan, ne razbacivati ga. Autoru je to pošlo za rukom.

Na istočnoj strani obale sunce se u ranu zoru pomalja iz mora i izdiže nad površinom. Uvečer se spušta i tone iza brijega i pučine. Sjene se ravnaju po tome na istočnoj i zapadnoj strani otoka, jednom nam prethode, drugi put nas prate. “Mjesto memorije” koje je izabrao graditelj da bi na nj postavio svoje djelo u sebi nosi odsjaje i zatamnjenja, sunčeva izlaska ili zalaska.

Ovaj spomenik valja, zbog toga, gledati izbliza i iz daljine. S mora, diljem kopna, povrh uzvisine, iz zaljeva, pokraj stijene. Uz suhozid.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 09:23