Iz određenog razloga zbirke kratkih priča objavljuju se u puno manjem broju nego romani, kako na stranom, tako i na domaćem tržištu. Jedno istraživanje pokazuje da samo jedan posto svih fikcionalnih naslova u Americi otpada na kratke priče. Čak i poezija, s tri posto, stoji bolje. Uočavanje tog fenomena otvara više pitanja nego što nudi odgovora. Recimo, objavljuje li se manje knjiga kratkih priča zato što ih se manje piše, ili ih se manje piše zato što ih se manje objavljuje pa se onda i autori, odrastajući u tom kontekstu, intuitivno fokusiraju na roman kao na primarnu proznu formu? Piše li se i objavljuje manje knjiga kratkih priča jer one u prosjeku dobivanju manje nagrada nego romani (što onda negativno utječe i na volju izdavača da ulože novac u knjigu kratkih priča umjesto u roman, odnosno autora da na isti način raspolažu svojim resursom vremena), ili one dobivaju manje nagrada jer je njihov udio manji u sveukupnom broju objavljenih (pa k tome i konkurirajućih) knjiga? Objavljuje li se manje knjiga kratkih priča zato što se one slabije prodaju, ili se one slabije prodaju jer je sustav izdavaštva fokusiran na promociju romana?
Naravno, i danas ima puno talentiranih i uspješnih kratkopričaša i kratkopričašica, kako na međunarodnoj, tako i na našoj književnoj sceni, ali po broju objavljenih, nagrađenih i prodanih knjiga ipak daleko prednjači roman.
Ovo stanje nije prirodna datost, nego je ono jedna od karakteristika, a možebitno i posljedica logike po kojoj se danas na književnom tržištu odvija interakcija odluka izdavača, odabira autora i ponašanja čitatelja. Te interakcije različito se odvijaju u različitim razdobljima. Povremeno se dogodi procvat kratke priče i ona ostvari apsolutnu dominaciju, a potom joj ponovno popularnost padne.
U nastavcima
U 19. i 20. stoljeću kratka priča bila je vrlo popularna. Masovno opismenjavanje stanovništva i drugačija organizacija slobodnog vremena (na primjer, pojava putovanja željeznicom te posljedična potreba za kratkotrajnom razonodom) doveli su do potražnje za tekstovima koji bi bili kratki, zanimljivi i upečatljivi. S druge strane, tehnološki napredak u tisku omogućio je procvat novina i časopisa.
Nadalje, gradovi su se počeli ubrzano mijenjati, a s transformacijom njihove neposredne okoline i dotadašnjeg načina života među ljudima se pojavila potreba da kroz tekstove koje čitaju saznaju više kako o aktualnostima koje su se nedavno događale, tako i o društvu kao takvom. Kratka priča stoga je u 19. stoljeću bila element koji se prirodno uklapao u novine - ona je, karakteristično za realizam, kroz fikciju na sažet način istraživala društvo i njegove slojeve i dinamike, kao na primjer Anton Pavlovič Čehov koji je u priči "Smrt činovnika" prikazao birokratsku hijerarhiju Carske Rusije. Nadalje, naturalistička kratka priča istraživala je način na koji naslijeđe, sredina i trenutak utječu na čovjeka (npr. Stephen Crane u priči "Mops smeđe dlake" prikazao je likove zarobljene u krugu siromaštva gradske četvrti), a priče strave i užasa prikazivale su patologiju ljudske psihe, ludilo i alijenaciju u urbanom kontekstu, pa tako Edgar Allan Poe u priči "Izdajničko srce" smješta paranoju i ludilo u um samog protagonista, za razliku od dotadašnjih horora koji su izvor jeze dislocirali izvan protagonista, a najčešće i izvan civilizacije, odnosno ljudskog/društvenog.
U 19. stoljeću, dakle, kratka je priča nudila ljudima nešto što im nije moglo ponuditi ništa drugo - razbibrigu koja se ne iscrpljuje u zadovoljavanju znatiželje ili užitku u čitanju, nego koja i na neki način zadovoljava potrebu čovjeka da bolje razumije svijet oko sebe, dozira taj sadržaj na brzo probavljive komadiće, a koje je k tome jeftino proizvoditi. Pisati kratke priče stoga je i autorima bilo ekonomski isplativije nego pisati romane - umjesto da čekaju honorar za cijeli roman, mogli su računati na redovan izvor prihoda, pa su tako čak i mnogi od danas poznatih romana iz tog razdoblja, poprimivši logiku nastajanja kratkih priča, objavljivani u nastavcima, odnosno u obliku novinskih feljtona, i to po logici po kojoj danas nastaju serije - u epizodama s cliffhangerima na kraju. Neki od tih romana su "Oliver Twist" i "Velika očekivanja" Charlesa Dickensa, zatim pojedinačne avanture o Sherlocku Holmesu Sir Arthura Conana Doylea, "Tri mušketira" i "Grof Monte Cristo" Alexandrea Dumasa, "Gospođa Bovary" Gustavea Flauberta, "Zločin i kazna" i "Braća Karamazovi" F. M. Dostojevskog, "Ana Karenjina" L. N. Tolstoja, a u domaćem kontekstu "Zlatarovo zlato" Augusta Šenoe te "U registraturi" Ante Kovačića izlazili su u dijelovima u Viencu, odnosno Vijencu. U načinu proizvodnje mnogi romani su tada oponašali logiku objavljivanja kratkih priča, dok se danas događa obratno - ljudi često pišu kratke priče dok ih ne napišu dovoljno za knjigu.
S pojavom interneta
U 20. stoljeću, pojavom modernizma i žanrovske književnosti, kratka priča kao književna vrsta nastavila je svoj sretni život. U specijaliziranim časopisima, u novinama, u javnim čitanjima - kratke priče su se i dalje pisale i čitale: u modernističkom ključu kroz autore poput Ernesta Hemingwaya, Jamesa Joycea, Franza Kafke te Antuna Gustava Matoša, a u žanrovskoj književnosti kroz pisce poput H. P. Lovecrafta i Philipa K. Dicka, koji su svoje karijere započeli u jeftinim "pulp" časopisima. Međutim, danas je kratka priča gotovo nestala i iz medija i iz knjižara te se, osim u rijetkim slučajevima, smatra nečime što je u izdavačkom smislu financijski rizik. Zašto?
Prvenstveno, s pojavom interneta kratka priča dobila je mnoge konkurentske sadržaje koji zadovoljavaju dio potreba publike koje je ona adresirala u 19. i 20. stoljeću. S pojavom serija, foruma, blogova i društvenih mreža publika se vjerojatno fragmentirala: ljudi koji bi u 19. stoljeću čitali iz čiste razonode ili da popune vrijeme, u 21. stoljeću sadržaje s takvom namjenom vjerojatno uglavnom nalaze drugdje, pa čitaju objave na blogovima i forumima, Facebook statuse, a kasnije gledaju kratke videe.
Ipak, pitanje je što se dogodilo s čitateljima koji su čitali zato što vole čitati, odnosno radi estetske dimenzije teksta - zašto oni u toliko većoj mjeri posežu za romanima, a ne za knjigama kratkih priča, kad postoje i loši romani kao i dobri, dobre knjige kratkih priča kao i loše?
Vjerujem da se odgovor na ovo pitanje ne može svesti na odgovore koji bi se fokusirali na to što roman nudi kao književna vrsta, a kratka priča ne, poput većeg potencijala za izgradnju kompleksnog svijeta djela, dublje karakterizacije likova itd., jer bi se isto tako moglo naći i puno prednosti koje kratka priča ima nad romanom, poput toga je ona stilski često dotjeranija jer manje oprašta greške, ili da je se brže čita pa bi više odgovarala recipijentima koji imaju manji raspon pažnje i sl.
Mislim da je razlog njezina pada popularnosti ipak prvenstveno taj što se sustav kojem je ona bila idealna forma - tiskane novine, časopisi i tjednici - također na sličan način "smanjio" u 21. stoljeću. Smanjivanjem tog sustava nije se izgubilo samo mjesto gdje bi se kratke priče objavljivale, nego i sama kultura kratke priče. Izgubila se življena praksa kupovanja tiskovine s ciljem da se priča pročita i pisanja priče s ciljem da ju se pošalje u tiskovinu na objavu. Nije stoga neobično da je u zlatnim erama novinarstva u 19. i 20. stoljeću cvala i kratka priča te da su kratka priča i novinarski diskurs često utjecali jedno na drugo. Ali priča o kratkoj priči ne počinje s 19. stoljećem, ona je oduvijek tu i prilagođavala se svakoj novoj tehnologiji.
Trenutačno doživljavamo prelazak tiskanih medija u digitalni svijet i prelazak teksta kao primarnog sredstva naracije u video. Možda kratka priča već živi početak svoje nove uzlazne putanje - u obliku pripovijedanja koje se odvija na YouTubeu, TikToku i Instagramu, a mi toga još nismo svjesni? Možda njezino novo doba dolazi u obliku audioknjige? Kao čovjek iz 19. stoljeća koji čita feljton da mu prođe vožnja, tako sam i ja nedavno na jednom višesatnom letu slušala kratke priče Tolstoja koje su, uz "Barbie" i "Oppenheimera", bile ponuđene u avionu. Možda će tekstualnoj kratkoj priči njezino supostojanje na internetu uz serije, podcaste, reelove i storytimeove donijeti nešto novo, kao što joj je svojedobno supostojanje uz vijesti u novinama donijelo dokumentarizam i kratkoću rečenice. U svakom slučaju, vjerujem da će potreba ljudi da sažeto i vješto prepričaju neki zanimljiv trenutak, ili da takvo prepričavanje čuju ili pročitaju, doživjeti i nadživjeti razne vrste tehnologija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....