SLAVNI SARAJEVSKI PISAC 'EU se igra brutalnih muzičkih stolica: tko zadnji zatvori granice, dobiva izbjeglice'

"The Making of Zombie Wars”, novu knjigu sarajevskog pisca koji živi u Chicagu, Aleksandra Hemona, u Engleskoj je upravo objavio izdavač Picador i o njoj pišu vodeći mediji, od Guardiana do The Independenta. Knjigu će kod nas izdati V.B.Z. Hemon je međunarodna književna zvijezda, najpoznatija su njegova djela “Knjiga mojih života”, koja govori o vrlo intimnim iskustvima, te “Projekt Lazarus” koji je The New York Times uvrstio na listu 100 najboljih knjiga tisućljeća. Piše i za New Yorker. Kroz njegova se djela provlači pitanje rata, identiteta i dislokacije.

U vašoj novoj knjizi “The Making of Zombie Wars” zombiji su metafora za dehumanizaciju imigranata. Odnosno, scenarij na kojemu radi vaš protagonist govori o tome kako ih američka vlada pretvara u zombije. Riječ je o temi koja je, što vam je sigurno poznato, vrlo aktualna u Hrvatskoj. Zapravo, tumačite, najlakši je način da ih se deindividualizira, pretvori u zombije, kako se ne bi s njima suosjećalo.

Moja se knjiga ne bavi direktno imigracijom. Budući da je roman, bavi se svakojakim stvarima istovremeno. Ali jedna od stvari koja mi je bila zanimljiva u vezi sa zombijima - o kojima nesretni glavni junak piše loš scenarij - jest to da su u plejadi strave i užasa oni bića koja su pojedinačno bezopasna, što će reći da strava i užas proizlaze iz toga da dolaze u masi. Zombiji su, dakle, lišeni bilo kakve pojedinačnosti, kao što su lišeni i života. Ima ih bezbroj i vodi ih neutaživa, neobjašnjiva glad. Taj sam roman završio prije par godina, tako da slike ovog posljednjeg vala obezličenih, očajnih izbjeglica koji se pokušavaju probiti do boljeg života nisu bile dostupne. Ali način na koji se izbjeglice lišavaju pojedinačnosti, ljudskosti i razumljive ljudske motivacije čini da se, u europskim medijima, predstavljaju kao zombiji, kao masa koja se valja prema nama i kad stignu uništit će sve ono od čega se sastoji naš život. Takva dehumanizacija pretpostavka je za fašistoidnu i fašističku okrutnost - kako drugačije objasniti da netko podmeće nogu čovjeku koji u naručju nosi svoje dijete? Meni se čini da je pitanje vremena kad će grupe mađarskih (ili slovačkih, ili hrvatskih, ili bilo kojih) patriotskih dobrovoljaca početi likvidirati izbjeglice prije nego što se namnože i dostignu masovnost koja se ne može više zaustaviti.

Kako gledate na situaciju u Europi?

Čini mi se da je nužno tim ljudima pomoći, čak i po cijenu slabije kvalitete života za domaće europsko stanovništvo. To je stvar temeljne ljudskosti. Ali isto mi se tako čini da bi to bilo politički najpametnije, čak i ako postoji mogućnost da na sljedećim izborima oni koji su na vlasti za to budu kažnjeni. Dok se na djecu baca suzavac, dok se ljudima preko žice kao psima baca hrana, dok oružane snage obučene da ne suosjećaju pendreče majke i djecu, Europa se pred našim očima rasipa u vilajete koji se panično samo o sebi brinu, igrajući se brutalnih muzičkih stolica: tko zadnji zatvori granice, dobiva sve izbjeglice. U današnjoj Europi susjedi jedni drugima preko ograde prebacuju gladnu izbjegličku djecu i tako će nastaviti sve dok ta djece sama od sebe ne uginu. Čitav projekt Europe kao zajedničkog prostora nerazdjeljivog granicama, prostora koji uključuje sve svoje građane i omogućava im da ostvare svoj nadnacionalni potencijal, raspada se pred našim očima. Europa je definitivno postala prostor isključivosti i sebičnosti, nemoguća bez ograda, unutarnjih i vanjskih.

Knjigu je u Velikoj Britaniji upravo objavio izdavač Picador i o njoj pišu vodeći mediji, od Guardiana do The Independenta. Kritičar Guardiana, primjerice, navodi da ste talentirani majstor rečenice, iako engleski nije vaš materinji jezik i tek ste u zreloj dobi počeli pisati na tom jeziku. Pa kako je pisati na dva jezika?

Dvaput bolje nego na jednom jeziku. Logika naših i europskih prostora zahtijeva da se “naš” jezik (tko god da smo mi) izolira i dekontaminira od utjecaja onih drugih, da se jezik ogradama zaštiti od onih koji nisu mi, s obzirom na to da je jezik navodna suština etničkog i/ili nacionalnog suvereniteta. Jezik je meni prostor osobne slobode, mjesto gdje se opresivni nacionalni/etnički identitet može lijepo i ugodno razmontirati.

Glavni junak je 33-godišnji scenarist Joshua Levin, opisan kao gubitnik koji radi na scenariju o ratu zombija te usput predaje engleski kako bi zaradio. U jednoj sam kritici pročitala pitanje - kako se dvije fatalne žene, Kimiko i Ana, udana žena iz Bosne, mogu obje zaljubiti u takvog gubitnika?

Predlažem vam da prošetate ulicama Zagreba, ili Sarajeva, ili New Yorka i vidite s kim hodaju muški gubitnici. Kritičari, naravno, imaju pravo na vlastite priglupe predrasude, ali ta pretpostavka da se muškarci i žene vezuju i žene udaju samo za one koji imaju isti ljudski rejting nije čak ni priglupa.

Čini mi se da ste u The Independentu rekli da je problem u tome što opisuje samog sebe, pa se vjerojatno opisuje gore nego što uistinu jest.

U knjizi postoji i psihološka motivacija kako za Joshuinu viziju sebe - s obzirom na to da ga konstantno muči osjećaj nesigurnosti i slabosti - tako i za razloge zbog kojih se Kimiko i Ana upuštaju u katastrofalne odnose sa Joshuom.

I vi ste sami imali sličnu ponudu, no studentica je bila iz Rusije, ne iz Bosne, i odbili ste ponudu, za razliku od Josha?

To je bilo prije dvadesetak godina. Studentica je bila vrlo zgodna i privlačna, ali ja sam tad bio na početku veze koja mi je bila važna, dok je studentica bila udana i imala je kćer. Povrh toga, činilo mi se da bi to švaleranje bilo jako logistički komplicirano, pa sam onda počeo zamišljati kako bi sve to izgledalo. Onda sam jednog dana počeo o tome pisati.

NOVI ROMAN ALEKSANDRA HEMONA Kako vlade imigrante pretvaraju u zombije

Sve velike tragedije, od smrti vlastitog djeteta do rata u Bosni, opisali ste u svojim djelima, ali isto tako i neke detalje iz života, poput mogućeg preljuba. Kako je biti tako brutalno iskren prema sebi i onda još to podijeliti sa svim svojim čitateljima?

Da se bojim čitatelja, ne bih uopće pisao. Zamislite nogometaša koji se boji navijača. Ili opernog pjevača koji se pribojava orkestra.

Jeste li očekivali takvu recepciju ranijih djela, “Knjige mojih života” te “Projekta Lazarus” koji je, primjerice, The New York Times uvrstio na listu 100 najboljih knjiga tisućljeća?

Tisućljeće je tek počelo, tako da je to što je NYT rekao lijepo, ali ne baš značajno. Ja sam staromodan utoliko što mislim da knjige trebaju sazreti, kao vino. Moraju preživjeti prve dojmove i proći kroz iskušenja dugovječnosti - meni je važno što će čitatelji misliti kad zaborave kritike i liste i kad ostanu nasamo s tekstom.

Novi se roman odvija 2003. godine u Americi, u doba Georgea Busha i rata u Iraku. Tumačite kako “pojednostavljeni pogled na svijet i nepostojeća mašta vode ka pogrešnim intervencijama”. U to doba u Americi je vladalo ludilo i pogrešno usmjeren patriotizam...

Invazija na Irak bila je i jest apsolutna katastrofa - moralna, politička, vojna. Nije teško vidjeti kako je jedan od uzroka trenutačne izbjegličke krize debakl u Iraku. Američka invazija ne samo da je bila nezakonita, zločinačka invazija, nego se nije uspjela niti približiti vlastitim ciljevima - čak ni najgori, najzagriženiji američki patrioti ne mogu tvrditi da su u bliskoistočnu regiju stigli mir i progres. Umobolni zanos, motiviran kod dobrog dijela stanovništva osvetom, doveo je do katastrofe. U Americi i američkoj kulturi time se vrlo malo bavilo. Kao da patriotizam ima pravo na greške, kao da je kolektivni zanos važniji od ishoda takvih zločinačkih avantura.