BRITANSKI BOJKOT

SLAVENKA DRAKULIĆ Svi su plaćeni osim pisaca. Jesu li oni ugrožena vrsta?

 Neja Markičević/CROPIX
Prodaje se samo razvikana roba. Prepustiti autore odnosno festivale samo tržištu čini se nerazumnim

Svijet literature rijetko potresaju afere. Ipak, jedan je čin izazvao prilično zanimljive reakcije. Naime, pokrovitelj književnog festivala u Oxfordu, pisac Philip Pullman, dao je ostavku na svoj položaj jer taj poznati festival ne plaća nastupe pisaca. Njegov demonstrativni odlazak slijedi peticija koju je potpisalo tridesetak autora. Peticija, objavljena u profesionalnom magazinu Bookseller, poziv je piscima na bojkot: nemojte se odazivati na festivale koji nisu plaćeni, jer svi su u tome poslu plaćeni, osim autora! U Velikoj Britaniji 2014. profesionalni su autori prosječno zaradili, u njihovim okolnostima, jadnih 11.000 funti. U Hrvatskoj je bolje ne računati, jer ako koji autor i postoji, ispalo bi da zaradi možda kojih 11.000 kuna.

Nedavno sam i sama sudjelovala na Winternachten međunarodnom književnom festivalu u Haagu kojeg sponzoriraju Oxfam, PEN, grad Haag, različite udruge za kulturu itd. Uz to publika plaća ulaznice. Na ovom su festivalu pisci plaćeni za nastup, navodno svi jednako. Ove godine sudjelovalo je tridesetak pisaca, od kojih neki sa svjetskom reputacijom poput Adonisa, Karl Ovea Knausgaarda, Geerta Maka, Susan Neiman i Connie Palmen - kao i oni koji se sve više afirmiraju, poput Györgya Dragomána i Andreja Kurkova.

Razlozi za održavanje ovakvih festivala su podržavanje kulture čitanja koja se sve više gubi zbog dominacije vizualnih medija. Festivali stvaraju i socijalne aktivnosti oko knjige, pa se čitanju dodaje i muzika, filmovi, diskusije... Dolaze zvijezde koje privlače publiku pa postoji mogućnost da posjete i nastup nekog manje poznatog pisca. Književni festivali ne postoje samo zbog zabave, nego i zbog edukacije, zbog podrške lokalnim knjižarama i stvaranja događaja kojima je u centru knjiga i čitanje. Kao i pisac - kojeg čitatelji mogu osobno vidjeti, slušati, dobiti autogram i upoznati. Sve je to možda potrebnije nego ranije jer je opća situacija u izdavaštvu teška, pogotovo u siromašnim zemljama koje sve manje izdvajaju za kulturu, poput naše. Nove tehnologije donijele su takve promjene da je danas svatko pisac, barem na svom blogu. Ironično bi se moglo reći da je više pisaca nego čitatelja. I čitanje je postalo skoro besplatno. Intelektualno vlasništvo, počevši s besplatnim novinama, odjednom je otišlo u bescjenje! I dok nikome ne pada na pamet da izjavi kako će se u slobodno vrijeme baviti neurokirurgijom, pisati očito može svatko tko je svladao abecedu.

Promijenili su se i mediji, pa čak i oni elektronski: nema više prostora za kulturu - zamijenila ju je rubrika zabava - a najmanje je mjesta za književne kritike. Čitaju se one knjige koje izdavači uspiju razvikati, ne nužno zbog kvalitete jer niti je više sigurno što je literarna kvaliteta djela, niti je to razlog za čitanje. Recepciju djela određuje reklama, i to u smislu kreiranja nekog izvanknjiževnog događaja, takozvani “event” vezan uz pisca ili temu. Rezultat je dezorijentacija čitatelja, o kojima pak ovisi cijela industrija, od izdavača do prodavača.

Kao i u Haagu, većina pisaca, čak i poznatih, odaziva se pozivu na festivale zbog uobičajenog razloga, reklamiranja i prodaje svojih knjiga. Oni manje poznati dolaze zato jer im je to jedan od načina, osim čitalačkih nastupa po knjižnicama i knjižarama, da se predstave publici. Profesionalni pisci, naime, ne žive samo od pisanja nego i od čitanja, nastupa na festivalima, predavanja, diskusija. A sve te popratne aktivnosti, ako nisu plaćene, vode direktno propasti pisanja kao profesije. Dakle, velikoj većini pisaca trebaju festivali da se oglase, da ih publika čuje, da sazna o čemu pišu jer je prilika da dospiju na TV i druge medije zaista sve manja.

Njihovi bi nastupi trebali biti plaćeni. No nastupat će i besplatno, bilo zato jer su na to prisiljeni, jer im takav način reklamiranja knjige jedini preostaje, ili zbog vlastite autorske taštine, na koju organizatori itekako računaju.

U ovoj polemici oko plaćanja neki smatraju da pisci ne trebaju biti plaćeni za nastupe, jer to, kao i sve drugo, određuje tržište. Taj sistem već postoji: nastup zvijezda na nekim festivalima skupo se plaća, samo što te zvijezde često nisu pisci, nego političari ili pjevači koji su napisali, recimo, autobiografiju.

Što će biti s bojkotom? Hoće li autori zaista prestati dolaziti ako nisu plaćeni? Neki vjerojatno hoće. Hoće li zbog bojkota festivali prestati postojati? U Velikoj Britaniji ima ih 350 i kao i svugdje drugdje, neki su dobro organizirani a neki traljavo, kao da postoje samo zato da bi oni koji ih organiziraju zaradili plaćicu, a takvi ne trebaju ni piscima niti publici.

Čini se razumnim da oni festivali koje sponzoriraju korporacije plaćaju autorske nastupe, no kako - prema principu uravnilovke ili star-sistemu - posebno je pitanje. Festivali koje sponzorira lokalna zajednica često zaista nemaju mogućnost ni za simboličnu plaću i uglavnom ih organiziraju volonteri. Prepustiti autore odnosno festivale samo tržištu čini se nerazumnim u vremenu u kojem nema kriterija i prodaje se uglavnom samo razvikana roba. Istina je da je pisanje vokacija, ali ono je i profesija, a profesionalni pisci su zaista ugrožena vrsta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 07:03