Sjećate li se pjesme ‘Uz Maršala Tita, junačkoga sina‘? Evo kako je išla u originalu, Vladimir Nazor morao ju je izmijeniti

Goran Arčabić godinama je radio na temi koju upravo izlaže u Muzeju grada Zagreba, ona je i njegov doktorat. Iako se provlači jedna misao, zapravo je poprilično puno različitih pravaca u kojima se izložba, netom otvorena, a može se pogledati do 27. travnja, bavi. Naziv je "Ideologija i planska industrijalizacija 1947. – 1952.". Poprilično je za ovu izložbu bitno tko je radio postav, to su Bilić_Müller, one i inače rade sjajne postave.

Radeći na izložbi, odnosno, doktoratu, Arčabić je sebi postavio nekoliko pitanja. Pitanja su sljedeća: "je li prvi petogodišnji plan bio isključivo polazište za modernizaciju socijalističke Jugoslavije", "kako je funkcionirala modernizacija u jednopartijskom sustavu s monopolom odlučivanja male skupine ljudi te razgranatom državnom birokracijom", "je li primjena sovjetskog modela bila opravdana i izvediva u Jugoslaviji", te koja su obilježja "industrijalizacije i stanogradnje tijekom petoljetke".

Po sredini izložbenog prostora objašnjeni su neki pojmovi, poput, primjerice, petoljetke, radničkog samoupravljanja, inforbiroa. Dok smo zajedno obilazili izložbu, objašnjavao mi je da su možda našim generacijama ti pojmovi samorazumljivi, no mlađima baš i nisu. Slažem se. Izlaže i neke pjesme, i neke slike, neke su originali, primjerice, Pogled na tvornicu Rade Končar Mladena Veže i Tvornica (Željezara Sisak) Slavka Šohaja. Drugi su kopije, u službi su ovdje šire priče, naracije.

Jedan je od takvih slika ona čiji je autor Boža Ilić, zove se "Sondiranje terena u Novom Beogradu", i poprililčno velikih dimenzija. Zanimljivo je gledati kako je tada izgledao Novi Beograd, posebno u kontekstu današnjih planova za ovaj dio glavnog grada Srbije. Vrijednost je ove slike, dakle, prije svega dokumentarna, a tipičan je primjer socrealističkog slikarstva: više je ljudi zaposleno na terenu, prikazani su u prvom planu, Ilić nježno nijansira sliku. Osim slika, isprintane su i neke pjesme. Možda je općepoznata stvar, no ja nisam znala, primjerice, da je pjesma Vladimira Nazora, bila drugačija, 1943. i 1948. godine. U postavu su obje verzije pokazane jedna uz drugu. Naime, u čitanci iz 1943. godine, stajalo je sljedeće, pronašao je autor: "Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest", a u onoj iz 1948. godine: "Uz Maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest". Dosta je i pjesama koje se potpisuju kao narodne, bez potpisanog autora, evo nasumce samo par citata iz jedne: "Ja sam sada mlada zadrugarka/Partija je moja mila majka". I još njih poprilično sličnih, pandan socrealizmu u umjetnosti, dobu poslijeratne obnove.