Krajem prošlog studenog DNK analiza potvrdila je da je tijelo pronađeno u grobnici broj 319. u šumi kraj Izjuma tijelo ukrajinskog pisca Volodymyra Vakulenka.
Ruski okupatori prvi put su ušli u njegov dom u selu Kapitolivka u blizini Izjuma 22. ožujka prošle godine. Obitelji u okupiranoj regiji Harkov su odmah oduzeti telefoni i dokumenti ‘na provjeru‘, a pregledana je i Vakulenkova literatura iz kućne biblioteke. Sljedećeg dana Rusi su odveli pisca i njegovog sina Vitalija (14), koji je u spektru autizma.
Vakulenka su skinuli do gola kako bi mu pregledali tetovaže i izudarali ga. Sljedećeg dana njemu i sinu dopušteno je da se vrate kući. Tada je Vakulenko odlučio zakopati svoj ratni dnevnik ispod trešnje u vrtu.
U Izjumskoj šumi, nakon oslobođenja, pronađen je njegov leš. Bio je potpuno bezopasan, pjesnik, pretežno je pisao za djecu, ispričala je listu The Guardian Olena Ihnatenko, književnikova majka i dodala je da su ruski vojnici, koji su ih vratili, pretraživali ‘od tavana do podruma, svaki kvadratni centimetar kuće‘. Ništa nisu našli.
Oko 11 sati 24. ožujka, autobus označen znakom Z dovezao se do kuće u kojoj je Vakulenko živio sa sinom i ocem. Ruski agresori su ga strpali u autobus i odvezli u pravcu Izjuma. Nitko od njegove rodbine od tada ga nije vidio niti čuo za njega.
Ubijen je hicem iz polu-automatskog pištolja marke Makarov, kalibra 9 milimetara, utvrdili su ukrajinski forenzičari.
Sinu je posljednjih mjeseci ekstremno teško jer se prije nikad nije odvajao od oca. Dnevnik nađen pod trešnjom predan je Harkovskom književnom muzeju.
Autor priča za djecu, uključujući Tatinu knjigu, zbirku veselo ilustriranih pjesama o životinjama, nije bio snažan čovjek. Zadobio je ozljedu glave u proeuropskim prosvjedima na Majdanu 2013. godine, a ozlijedio se i tijekom služenja vojnog roka prije nekoliko desetljeća. Plavook, žilav i mršav, s kosom obrijanom sa strane i straga, ostavljajući konjski rep u kozačkom stilu, postao je bolno mršav tijekom šest tjedana od opsežne invazije, a njegova je majka bila zabrinuta zbog toga. Malo je bilo za jelo - osim krumpira koje je iskopao iz vrta i sadržaja nekoliko konzervi koje je uspio kupiti u obližnjem Izjumu prije nego što su stigli tenkovi.
Najviše ju je pogodio posljednji sinov zapis u dnevniku, ispričala je. Pisao je početkom proljeća. Vidio je ždralove na nebu i napisao da mu se čini da ptice plaču: ‘Ukrajini će opet biti dobro‘, napisao je.
"Nikada nisam mislio da će moje rodno selo postati epicentar rašističke okupacije", napisao je Vakulenko na početku svog dnevnika. Riječ ‘rašist‘ danas je raširena ukrajinska fraza, kombinacija "ruski" i "fašist".
"Za mene, s mojim patriotskim, proukrajinskim stavovima, bilo je izuzetno opasno naći se okružen neprijateljem. Ali, nemam izbora: preseljenje sina je nemoguće. Možeš se naviknuti na sve; bitno je kakva osoba ostaješ na kraju", zaključio je.
Nazvati Vakulenkovu bilježnicu dnevnikom daje možda pomalo pogrešan dojam. Umjesto da detaljno dokumentira događaje svakog dana, bilježnica sadrži 36 stranica precizno rukom pisanih bilješki s datumom. U postskriptumu ih je nazvao škrabotinama, skupom sjećanja na ono što je doživio tijekom invazije. Htio je da se objave: postoji unos u kojem kaže da se nada da će na kraju pronaći put do ukrajinskih vlasti. Posljednji puni zapis označen je 20. ožujka, tako da je konačni postskriptum morao biti napisan ili tada ili dan-dva kasnije, neposredno prije nego što je odveden.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....