'MED I MLIJEKO'

RUPI KAUR Kako je zahvaljujući Instagramu, Facebooku i Twitteru mlada pjesnikinja prodala 2,5 milijuna primjeraka svoje prve zbirke

 YouTube
 

Kako u današnje doba kad ljudima "bitne" poruke govore marketinški džinglovi i videoisječci s YouTubea, u vrijeme kad malo tko da i novine konzumira, kamoli da čita romane, prodati više od milijun primjeraka knjige poezije? Mlada Kanađanka Rupi Kaur, kći roditelja imigranata, postala je književni i društveni fenomen i što god to ona pisala i koliko god da poezije doista bilo u njezinim stihovima, činjenica je da je nekakav poetski izričaj uspjela približiti masama. Dvadeset i pet joj je godina, prvu je zbirku, neinventivno naslovljenu "Med i mlijeko", dosad prodala u - nevjerojatnih 2,500.000 primjeraka. Prevedena je na 25 jezika. U posljednje je dvije godine "Med i mlijeko" provela 77 tjedana na bestseler listi The New York Timesa. Ovih dana u nakladi kuće Stilus i u nas izlazi prijevod spomenute knjige, baš u vrijeme kad je u Americi Kaur objavila i drugu zbirku "The Sun and Her Flowers". Slučaj je htio da se njezina nova knjiga na tržištu našla isti dan kad je stigao i novi roman Dana Browna. Toga su dana, izvijestio je izdavač, u knjižarama prodali više primjeraka poezije Rupi Kaur nego Browna. Knjiga se, zasad, zaustavila na drugome mjestu Amazon bestselera.

O kakvom je štivu riječ? Autorica svoje emocije i razmišljanja u vrlo jednostavnoj formi i krajnje simplificiranim jezikom prelijeva na papir. Piše o depresivnim epizodama, zlostavljanju, o ljubavnim jadima i dramama, bolnim odlascima, praznini koja ponekad dominira životom; piše o tome kako se osjeća kao žena, opisuje kako se nekoć, zbog činjenice da je žena, istovremeno hrvala s osjećajem bijesa i ponosa. Nije, kaže dalje, sazrijevajući mrzila to što je žena, nego je mrzila to kako ju se kao ženu tretira. Kaur očito, osim osobnih, intimnih tema, nisu strane ni one društvene, socijalno i politički angažirane. Piše i o izbjeglicama, migrantima, govori o putu koji su prošli njezini roditelji, Sikhi iz Indije, doselivši se u Kanadu.

Put do, danas Kaur može reći - globalne popularnosti, vodio je preko - Instagrama.

U početnoj joj je fazi na ruku išla, i steći popularnost pomogla, licemjerna "ćudorednost", stupidna cenzura. Na Instagramu je objavila fotografiju u hlačama na kojima se vidi mrlja od menstrualne krvi, a i plahta pokraj nje imala je istu fleku. Dva su puta administratori mreže brisali spomenutu fotografiju, očito je držeći neprimjerenom. Kasnije su, doduše, poslali priopćenje u koje tvrde da je izbrisana slučajno, da je riječ o nenamjernoj pogrešci. Rupi je poručila:

"Neću se ispričavati zbog činjenice da ne hranim ego i ponos mizoginog društva koje bi prihvatilo moje tijelo u donjem rublju, ali ne i moje tijelo s malo menstrualne krvi."

Već ta Instagram "epizoda" donijela joj je gomilu sljedbenika, postala je poznata.

U početku je stihove objavljivala na Facebooku i na vlastitoj internetskoj stranici. Poslije je, u nekom od intervjua, spomenula kako se teško odlučila poetski "autati", opisivala koliko se pribojavala na internet staviti emocije koje je dotad držala jedino na papiru. Napisano bi davala na čitanje prijateljima koji su je nagovarali da to objavi na društvenim mrežama, da stihove stavi na osobnu web stranicu. "Bilo mi je nelagodno napraviti takvo što, makar mi je to, s druge strane, bio i izazov. I onako sam dosta 'stršala', bila drugačija, pitala sam se treba li mi još i ta vidljivost, mogu li s njom i što će mi ona donijeti", kaže Kaur koja se u Kanadu s roditeljima doselila kao djevojčica.

U pjesmi "Broken English" govori o vlastitoj majci, imigrantici, pa pita: "Kako se usudiš rugati svojoj majci kad otvori usta, a izlije se polomljeni engleski, naglasak joj je gust poput meda, drži ga svojim životom, to je jedino ostalo joj od domovine."

Pisala je o pokolju Sikha 1980-ih, o palestinskim patnjama; Gaza je za nju "naša otvorena rana, a mi stojimo u jezeru njezine krvi".

Dva poglavlja njezine nove zbirke nastala su nakon što je Donald Trump uselio u Bijelu kuću. U doba kad Amerika ima predsjednika koji je pobijedio na antiimigrantskoj retorici Kaur piše o svojim precima, hrabrim ženama Punjaba. Naglašava zahvalnost koju osjeća prema roditeljima imigrantima koji su joj, teško radeći u Kanadi, dali mogućnost da se školuje. U trenutku kad američka administracija kroji antiimigrantske zakone i potiče deportacije, njezine rečenice rezoniraju među mnogom djecom iz obitelji sličnih onoj u kojoj je rasla Rupi Kaur.

"Njezina poezija važna je ženama koje vuku podrijetlo iz južne Azije, poput mene. Ona je među prvim ženama čija literatura korespondira s nama, predstavlja nas, govori o ljudima koji izgledaju kao ja", komentira čitateljica Rijoota Gupte. Dosad je, kaže, čitala Jhumpu Lahiri i Khaleda Hosseinija, a sad sve češće Rupi Kaur.

Prvu zbirku izdala je sama, nakon što je uzalud slala rukopis mnogim izdavačima. Neki od urednika koji su propustili objaviti Kaur kasnije su komentirali da jednostavno nisu mogli vjerovati da bi ti njezini stihovi mogli naći publiku.

No ta knjiga, otisnuta u vlastitoj nakladi, brzo je zaživjela. Prodaja je išla dobro. Drugo izdanje više nije na tržište dospjelo u nakladi autorice, tiskao ga je Andrews McMeel Publishing. Danas nije neobično da se na nekom od događaja gdje Rupi Kaur čita svoj poeziju pojavi i do tisuću ljudi, uglavnom mlađih žena. Na Instagramu ima 1,700.000 sljedbenika. "Instagram čini moj rad lako dostupnim svima, zahvaljujući toj mreži uspjela sam lako doći do čitatelja. Istina, uvijek osjećam da se na mene u svijetu književnosti zbog toga gleda svisoka, strpali su me u određenu ladicu, misle da zato što pišem na Instagramu nisam vjerodostojna autorica."

A post shared by rupi kaur (@rupikaur_) on

Pisanje joj je, kaže, način liječenja. Samoterapija. Pročišćavanje.

Čitaju je ponajviše žene njezine dobi. Mnoge se s onim što piše, pa i s njom, autoricom, identificiraju. Poručuju joj, primjerice: "Zbog tebe sam se prestala osjećati samom, dijelimo iste probleme". Ili "Ti si mi pokazala da je u redu biti ljuta, da je u redu biti sklupčana od boli".

Do poezije ju je, najvećim dijelom, dovela tuga o kojoj Kaur kaže: "Kasnije sam tu tugu naučila prihvatiti. Ona je sastavni dio života. Trenuci tuge su momenti od kojih ne treba bježati. Treba ih prigrliti. Odraditi. I onda krenuti dalje".

Kritika, predvidljivo, od njezinih stihova zazire. Uspjeh Rupi Kaur tumače i kao - smrt poezije. Evo jednog, nasumice izvučenog, stiha: "Ako nisi dovoljno za sebe/nikad nećeš biti dovoljno niti za nekog drugog". Za takvo što na Instagramu Kaur ima 175.000 likeova.

Ili: "Slobodno makneš/ i posljednju dlaku s tijela/ako želiš slobodno ostaviš sve dlake na tijelu/ako želiš/pripadaš samo sebi".

Još jedna pjesma: "Ne možeš otići/ i zadržati me/ ne mogu postojati/ na dva mjesta u isto vrijeme - kad me pitaš možemo li ostati prijatelji".

Njezin je grijeh što se poput mnogih pop glazbenika okrenula publici koja ne traži veliko spisateljsko umijeće, ljudima prijemčivim jednostavnim porukama pisanim gotovo na banalan način.

No kao mlada tamnoputa žena u svijetu gdje dominiraju glasovi bijelih muškaraca ona jednostavnim stihovima poručuje posve bitne stvari.

U njezinu pisanju ne manjka hrabrosti ni mudrosti, kažu Instagram sljedbenici i čitatelji. "Kritičari mogu misliti da su njezini čitatelji mladi, da to čitaju djevojke, pa da to njezino pisanje ne može biti ozbiljno. No to je sasvim krivo. Nije njezin stil naivan", kaže Matthew Hart, profesor engleskog i komparativne književnost na njujorškoj Columbiji. "Umjetnost koju stvaraju žene i namijenjena je ženama, pogotovo mlađima, još ako je ovako masovno popularna, često je meta ismijavanja, kažu nedovoljno sofisticirana. Jane Austen jedan je od primjera koji govori da to ne mora biti točno, njezin rad govori o tome da običan posao običnih mladih žena može biti tema sasvim ozbiljne umjetnosti." Austen je umrla, ima tome točno dva stoljeća, a otpori o kojima govori profesor Hart i dalje su isti.

"Moja najbolja prijateljica i ja godinama ne živimo u istom gradu, daleko smo. Kad jedna od nas ima problem i osjeća se loše, druga joj pošalje neki stih Rupi Kaur", komentira Njujorčanka Katharina Gadow (28). Četiri godine mlađa Shannon Donnelly kaže da joj je zbirku "Med i mlijeko" ponekad bilo teško čitati: "jer ona u njoj govori o borbi s depresijom i tjeskobom. Na koncu mi je bilo, dok sam to čitala, kao da sam sa psihoterapeutom prolazila kroz neke svoje osobne boli i probleme".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 07:24