KRITIKA JAGNE POGAČNIK

'ROKI RAKETA' Ambiciozna proza sa psom kao glavnim junakom

 Vladimir Dugandžić/CROPIX
U novom romanu Malkoč je posegnuo za bajkom prepunom neobičnih likova i čudnih događaja

Novogradiški pisac Zoran Malkoč još je romanom “Kao kad progutaš brdo balona” (2004.) i zbirkom priča “Groblje malih careva” (2010.) izgradio svojevrsnu off poziciju na zemljovidu hrvatske proze koju zanima tematiziranje stvarnosti. Njegova proza od one je vrste kojoj, naime, lako možete zamjeriti stanovitu “nepočešljanost”, kaotičnost ili eruptivnost, ali ne možete ne osjetiti i na kraju krajeva cijeniti žestinu i energiju kojom se obrušava ne samo na vlastiti tekst, nego i cjelokupnu hrvatsku zbilju. U svemu tome postoji još jedno mjesto razlike koje Malkoča čini drukčijim, svojim, odnosno piscem koji ne pristaje na uniformiranost sadržaja i forme tzv. stvarnosne proze, već onim koji eksperimentira i čini iskorak, bez obzira svidjelo se to ili ne drugima koji će njegovu prozu, u kojoj često glavnu ulogu imaju luzeri i marginalci, konzumirati i prosuđivati.

Malkoč je, naime, sklon fantastici koju ne doživljava, kao ni bilo što drugo, čistim žanrom, već je upliće u vrlo karakteristične i kritičke fragmente stvarnosti u kojima je lako prepoznati ratne, postratne, tranzicijske i dr. neuralgične točke hrvatskih devedesetih i nultih, koje tako dobivaju nove obrise i kutove iz kojih ih se promatra. U “Rokiju Raketi”, recimo, otvoreno će posegnuti za bajkom; to je odrednica kojom će obilježiti svoj roman, a ulogu glavnog lika namijenit će jednom neobičnom psu, naslovnom Rokiju Raketi. On je taj koji će povezivati sudbine dvojice pisaca, inače ratnih veterana Lucijana i Kristijana, od kojih jedan doista jest pisac po vokaciji, ali će slijedom neobičnih okolnosti postati kriminalac i ubojica, dok će drugi, koji to po vokaciji nije, prevarom postati piscem i osjetiti “čari” pozerskog spisateljskog života, sada i ovdje, u Hrvatskoj.

Lucijan i Kristijan kao da su se preselili iz Malkočevih priča kakve smo čitali (i za koje je nagrađivan!), pozornica na kojoj će se zbivati neobični događaji poznata je smjesa postratne depresije, tranzicijskih malverzacija, kriminala i mafije, s dodatkom vrlo indikativnog opipavanja bila umjetničke scene, a sve je to skupa dovedeno do krajnjih granica na kojima zbilja i oni koji su u nju bačeni počinju funkcionirati kao groteska. Groteskna fantastika, zapravo, obilježje je ovoga romana, u kojem se neće bezrazložno spominjati Bulgakov i Harms.

U tom i takvom svijetu, u koji povremeno ulaze neobični ženski likovi i bivši pankeri, mafijaši i svećenici, Kristijan će ukrasti rukopis romana prijatelju Lucijanu i objaviti ga pod svojim imenom, zbog čega će neko vrijeme osjetiti prividnu slast književne slave. Lucijan će, pak, jednako strasno kao pisanju, nakon toga pristupiti kriminalnim rabotama u kojima će stvari, kad ne može u pisanju, dovesti do savršenstva. No, to je tek početak tog relativno jednostavnog zapleta prevare i krađe, jer će se likovi ovog romana probijati nevjerojatno čudnim (i začudnim) događajima što će ih poticati na putovanja, suočavanja s prošlošću, rješavanja raznoraznih zagonetki, sve u svijetu kojim vladaju nasilje i posve poremećeni sustavi vrijednosti.

Pas Roki Raketa imat će u svemu tome ulogu poveznice koja gomilu romaneskne građe i otvorenih tema drži u kakvom-takvom redu. A taj je pas, inače jedan od zanimljivijih likova hrvatske književnosti, onaj bez kojega pisac ne može preživjeti - mecena, pomagač koji se pojavljuje uvijek kada je potrebno, dobavljač materijalnih dobara od hrane do novaca, koji zauzvrat traži samo jedno, predanost pisanju. Apsurd je, uostalom, jedan od temeljnih motiva ovoga romana; kako onaj koji prepoznajemo u uobičajenim i svakodnevnim situacijama i koji smo već prihvatili kao normalan, tako i onaj koji do krajnjih granica zaoštrava poznate teme i zbiljske reference.

Malkočev roman nije bez mana, dapače, ima u njemu viškova i manje funkcionalne erupcije pripovjedačke bujice, ima naglih i neočekivanih rezova unutar fabule i digresija bez kojih se moglo. No, strast pisanja o kojoj je u romanu riječ i koju, na kraju krajeva, traži Roki Raketa, svakako je jedna od glavnih odlika ovoga pisca koji sebi i čitateljima otvara prostore slobode u pravcu raznih žanrova i spajanja nespojivoga. Oštar i kritičan, sklon crnom humoru i skeptičan prema “pravilima dobrog pisanja”, Malkoč je svakako vrlo originalan i zanimljiv pisac koji o poznatome pripovijeda na nepoznatiji način, a “Roki Raketa” za sada je njegova najbolja i najambicioznija proza.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:45