VIGDIS HJORTH

RAZGOVOR S POZNATOM NORVEŠKOM KNJIŽEVNICOM 'U mom romanu majka nije spremna prihvatiti da je njezin muž silovao njezinu kćer'

 Davor Pongračić / CROPIX
Autorica knjige “Nasljedstvo”, o kojoj se puno govori, a kod nas ju je izdala Naklada Ljevak, gostuje u zagrebačkom KIC-u

Vigdis Hjorth ima nemali opus, napisala je više od dvadeset romana, pisala za djecu, piše za odrasle, među najpoznatijim je imenima suvremene norveške književnosti.

No, velika vidljivost izvan granica vlastita jezika nemnogoljudne nacije dogodila joj se, zapravo, zahvaljujući obitelji koja ju je htjela zaustaviti da o njima pripovijeda javno. Njezini su se, a njoj tuđi, jer s majkom i sestrama godinama ne komunicira, tvrde, u njezinom romanu “Nasljedstvo” prepoznali.

Sestra je nedugo nakon što je izašlo “Nasljedstvo” objavila knjigu u kojoj se obračunava s “Nasljedstvom”, tj. vizijom obiteljskog naslijeđa koju ima Vigdis Hjorth. “Fri vilje” Helge Hjorth, baš kao i “Nasljedstvo”, ima svoju nemalobrojnu publiku, roman je postao bestselerom. Koliko je u romanu “Nasljedstvo” autobiografskog, to zna samo autorica.

Odbijaju je čuti

Govoreći o motivima iz kojih je nastao, Hjorth kaže: “Ovaj sam roman napisala da bih u njemu, među ostalim, istražila različite perspektive koje članovi jedne iste obitelji imaju na njihovu obitelj. Ovdje četvoro djece različito vidi obitelj u kojoj su svi skupa odrasli. Jako je čest slučaj da se braća i sestre, kad razgovaraju o djetinjstvu, kad se povede razgovor o prošlosti, o roditeljima, ne slažu oko toga kakva je bila majka, kakav je bio otac. Svatko vidi svoj dio priče.

Često se to dogodi kad se okupe oko smrti majke ili oca, ili u trenucima kad se rješava pitanje nasljedstva, tad kao da se dijeli ne samo ono materijalno nasljedstvo koje ostaje iza roditelja već i nematerijalno, ono formativno kojim su nas možda i obilježili. To je tema koja me jako zanima.”

Pripovjedačica u romanu je žena koju je u djetinjstvu napastovao otac, Bergljot postaje žrtvom cijele obitelji, jer se ni majka niti sestre, donekle niti brat, puno godina kasnije, kad je rekla što joj se dogodilo, nisu spremni suočiti s istinom.

“Nasljedstvo” Vigdis Hjorth nije roman o seksualnom zlostavljanju, već roman o žrtvi koju najbliži odbijaju čuti, saslušati.

Jako pogrešno

“Pamtim čitateljicu koja mi je kazala da je čitajući ‘Nasljedstvo’ imala dojam kao da sam pisala roman o njoj, makar ona nije imala iskustvo seksualnog zlostavljanja, ali ju je obilježilo to iskustvo da ju nisu čuli, da su je njoj bitni drugi odbijali čuti u za nju bitnoj stvari. Ovo je roman o onima koje okolina uporno odbija čuti, o traumi na traumu. U mom romanu majka se nije spremna suočiti s činjenicom da je njezin muž silovao njezinu kćer. Niz je slojeva i potencijalnih motiva zašto ta žena bježi od istine i tako čini nasilje nad vlastitim djetetom.

Prešućivana i zanijekana teška mjesta, ono što je u nekoj obitelji stavljeno pod tepih, jer je neugodno ili sramotno, ima velike posljedice. Primjerice, otac Klare, prijateljice glavne junakinje mog romana, ubio se kad je Klara imala sedam. No, obitelj nije htjela da djevojčica to sazna. Htjeli su je sačuvati od toga. No, ona to slučajno saznaje u odrasloj dobi.

On se nije utopio, on je sebe potopio. Saznajući tu groznu činjenicu, Klara osjeća i olakšanje jer, kako kaže, oduvijek je znala da je nešto bilo jako pogrešno. Ali, mislila je da je nešto krivo s njom”, pripovijeda Hjorth naglašavajući što se sve događa kad bilo prešućujemo ili lažemo, konstruiramo.

U knjizi u naznakama progovara i o kolektivnim patnjama, žrtvama ratova i agresorima. Njezina junakinja svoje unutarnje stanje isprepliće s ulomcima u kojima joj prijatelj pripovijeda o žrtvama svjetskih sukoba.

Hjorth je temperamentna, angažirana sugovornica. Gotovo pa svaku izgovorenu rečenicu podcrta kakvom gestom, stavljajući tijelom uskličnik na izrečeno u jednom trenutku ustaje od stola i hodajući pripovijeda o dva različita iskustva oprosta žrtava Holokausta, s jedne strane je Jean Améry, s druge Primo Levi, obojica sekularni Židovi, antifašisti i zatočenici Auschwitza.

Zrcaleći poziciju žrtve seksualnog nasilja u obitelji s pozicijom žrtve ratova, Hjorth u romanu u fragmentima i tragovima progovara i o traumama nacija, pa i ratovima u zemljama bivše Jugoslavije.

Za našeg razgovora Hjorth se dotiče komisija za istinu i povjerenje. Formirali su ih, svojevremeno, od Južne Afrike koja je izašla iz traume apartheida, do postpinochetova Čilea. “Te komisije više traže od žrtve, negoli od počinitelja. Jer, od žrtve se traži oprost. U mom romanu žrtva i nema priznanje počinitelja niti okoline. Kako oprostiti nedjelo koje ni počinitelj niti okolina ne priznaju da se dogodilo?”

Usporedba s Knasugårdom

Pred kraj razgovora pitam umaraju li ju usporedbe s Karl Uve Knausgårdom. Jer, njezin se roman na neki način reklamira vukući paralelu s “Mojom borbom”. A i, ako ništa drugo, faktografski stoji da je izlaženje “Moje borbe” dočekao bijesan Knausgårdov stric, a izlazak “Nasljedstva” uznemirio sestre i majku Virgis Hjorth, i jedan i drugi autor doživjeli su javno prozivanje obitelji koja se osjetila razotkrivenom, možda pogrešno interpretiranom.

“Volim kako piše Karl Uve Knasugård, ali između nas su bitne razlike, mnogostruke. Počevši od toga da on u ‘Mojoj borbi’ koristi realna imena svojih rođaka, pa nadalje. To nije slučaj sa mnom. To što se netko u mojoj knjizi prepoznao, ne znači da taj roman doista govori o njemu, to je prvenstveno fikcija koja je stala na par stotina stranica, a ne život, makar se književnost oslanja na život, jer o životu i piše.”

Zašto književnost u Norveškoj često posvađa obitelji? “Mi smo mala zemlja, da netko u Americi napiše knjigu koja se bazira na njegovoj obitelji, sumnjam da bi se digla takva prašina. S druge strane, da, mi Nordijci imamo tendenciju javno prati obiteljsko prljavo rublje. Idemo s tim van.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:14