POTPUNI KAOS

Razdor u Društvu hrvatskih književnika, Ivana Šojat traži da ju izbrišu: ‘Vratili smo se u mračno doba vaganja tko je veći Hrvat‘

Ivana Šojat

 Emica Elvedji/Cropix/Cropix
‘Vratila se podjela na ‘naše‘ i ‘njihove‘. Književnost je tim činom pala na koljena smatra

Ivana Šojat odlučila je nakon nedavne izvanredne skupšitne Društvo hrvatskih književnika istupiti iz članstva.

Poslala je zahtjev za brisanjem iz članstva, koji je proslijedila i Jutarnjem listu.

Njezino pimo prenosimo u cijelosti:

"Nevolja i propast gotovo nikad nisu gromovi iz vedra neba. Počesto se pouzdaju u varljivo vjerovanje nekih koji, uvjereni u vlastiti mesijanski poziv, navodno ruše staro i grade novo, a zapravo ravnaju teren za kopanje ponora.

Propast se dala naslutiti još iz onih famoznih elektroničkih poruka "književnika za promjene" u kojima se unedogled ponavljala posve neargumentirana tlapnja da u Društvu "nikad nije bilo gore". A kako to u "najdomoljubnijem okrajku" nositelja hrvatskog identiteta biva, toj "konstataciji" su se ubrzo pridodale i ofucane konstrukcije o udbašima, jugoslavenčinama, mrziteljima svega hrvatskog. Već samim tim porukama smo se vratili unatrag te kolektivno DHK iz sfere književnosti prebacili u mračno vrijeme vaganja tko je veći Hrvat, vaganja u kojemu su mogli sudjelovati samo oni koji nisu bili na bojišnici. Mi koji smo na bojišnici bili, nismo imali vremena za to. Mi smo bili. Točka. DHK ne bi trebalo biti komisija za evaluaciju domoljublja, nego bi trebalo biti društvo književnika. Točka.

Ono što je uslijedilo na predizbornoj i izvanrednoj skupštini DHK bilo je ispod svake razine "svjetioničarske" uloge Društva. Više je to podsjećalo na hajku, kamenovanje sumanutim tvrdnjama koje ne želim ponavljati. Jer: ponavljane laži postaju istine. A Društvo se nikad do sad nije toliko otvorilo javnosti, nikad kao s gospodinom Krilićem na čelu nije toliko radilo na promicanju nas koji stvaramo književnost i naših prava. Imali smo nedavnu Noć knjige u izravnome prijenosu na Hrvatskoj televiziji, ministricu koja nas je pohodila. Imali smo Republiku koja je konačno postala relevantan književni časopis. No, urednicima Republike, uvaženoj Julijani Matanović i Mariju Kolaru, zamjerilo se ubacivanje "njihovih" u časopis. Vratila se podjela na "naše" i "njihove". Književnost je tim činom pala na koljena pokošena irelevantnošću takvih argumenata. Čiji su "njihovi" književnici (pisci)? Je li književnost bojišnica ili prostor rađanja baštine?

Vratili smo se na staro, provjereno močvarno, klaustrofobično, zatvoreno, na Društvo kojemu su u svim tijelima većinski oni koji si jedino sinekurama, pozicijama u odborima i komisijama mogu zajamčiti književničku titulu, Društvo u kojem neki razgaljeno uzvikuju da su pobijedili, premda bi trebali znati da je njihovim poklikom izgubila književnost, njezin ugled.

Bilo kako bilo, meni takvo Društvo nije blisko. Obećanjem da ćemo kao članovi jednoga dana dobiti vijenac na grobu ili da će nam rođendan spomenuti u novoj Republici čije će novo uredništvo valjda skrbiti da u časopis ne penetriraju "njihovi", književnici za života ne dobivaju ništa, nikakvu svjetliju budućnost. A valjalo bi boriti se za honorare, tantijeme, veću vidljivost u javnom prostoru, veću zastupljenost u medijima. Onako kako je to činio tajnik Društva, Marko Gregur koji, eto, "nije valjao".

I za kraj: voljela bih kratko probuditi velikog Krležu i pitati ga što misli o Odboru fonda koji nosi njegovo ime, kojemu je povjereno raspolaganje novcem povjerenim na upravljanje DHK-u, što veli na činjenicu da taj Odbor nekim čudom nikad u trideset godina nije uspio dodijeliti nijednu nagradu nekom istinski važnom autoru, nikad nijednoj književnici.

Iz navedenih razloga, kao i iz cijelog niza razloga koji bi, kad bih ih navela ovo pismo pretočili u novelu, tražim da me izbrišete s popisa članova Društva."

Na društvenim se mrežama oglasila Julijana Matanović, koja je napisala: Kako pismo upućeno Upravnom odboru DHK ne bih objavljivala javno, evo ponavljam tekst koji je tom pismu prethodio. Samo da stvari budu jasnije. Nikoga nisam ponaosob prozivala". Opisala je što se dogodilo: "I baš u trenutku kad mi je kolega Mario Kolar poslao na uvid pripremu nove Republike, u inbox mi je stigla poruka mog bivšeg studenta. Uz poruku je bio i link na tekst objavljen na jednom portalu u čijem su naslovu dva pridjeva; posvojni i opisni (hrvatsko i kulturno). Autor se okomio na mene kao urednicu časopisa „Republika“ samo zbog toga što mu je - nakon što je poslao kritički prikaz knjige - odgovoreno kako, u skladu s uredničkom koncepcijom (a takva je već u osam dvobroja,) ne objavljujemo pojedinačne kritike nego Kritičarev izbor (više kritika jednog kritičara) i kritike u sklopu rubrike Knjiga u fokusu. Premda je taj odgovor autoru napisao kolega Mario a ne ja (razlozi su tehnički, Mario je u tom trenutku bio „pri mailu“), gospodin je svoj neprimjereni bijes uputio meni, pozivajući Društvo na reakciju. Ja takva, valjda nedovoljno zaslužna u hrvatskoj književnosti i nedovoljno osviještena, koristim „Republiku“ za svoju promociju, pravim crne liste, imam svoju uredničku koncepciju (umjesto da časopis shvaćam kao poštanski sandučić u kojem bi pošiljke tog autora imale oznaku prioriteta), diskriminiram… I u niz uvreda ubacuju se turcizmi, da bi me se možda podsjetilo na mjesto mog rođenja. Nekoliko sam puta pročitala tekst, nanervirala se i još uvijek sam u nevjerici. Kako netko tko je bio na tako visokoj funkciji Društva može napisati nešto takvo, kako netko može reći da je siguran da mu je odgovor napisao baš jedan od urednika (Matanovićka), argumentirajući to podatkom da drugi urednik, kolega Kolar, živi na relaciji Koprivnica – Rijeka. Iz toga slijedi da poštovani gospodin vjeruje kako mail funkcionira samo unutar istoga grada i da se odgovor iz „Republike“ mora poslati iz radne sobe tajnice časopisa.

Da, časopis ima svoje urednike koji stoje iza onoga što su osmisili. Zbog toga i jesu urednici. A Mario i ja stojimo iza svih priloga, svih rubrika u kojima smo upozoravali i na autore i tekstove na koje su stariji od nas zaboravili. Spominjem to zbog toga što se u tekstu starosne godine uzimaju kao vrijednosni argument. Ako je netko stariji, onda je i zaslužniji, što iskreno rečeno, ni uz najbolju volju, nisam mogla iščitati iz autorove bibliografije. Da je autor poslane kritike časopis koji napada čitao, a ne samo drugima obećavao da će o njima, u tom istom časopisu, objaviti tekst, uvjerio bi se na koji je način u njemu prisutna književna kritika. Gospodinov tekst je tako poticajan za polemiku, ali ja sam se uvijek opirala zovu toga žanra. Neću ni sad dopustiti da me loše rečenice mijenjaju. Samo jedno žalim. Kad me taj isti gospodin u rujnu 2018. pozvao na razgovor i gotovo sat vremena vrijeđao zbog odluke o dobitniku Nagrade Gjalski za najbolju proznu knjigu te godine (moj je glas presudio u odluci), trebala sam poslušati svjedoke i podnijeti tužbu. Neću se sada pitati je li on svoj raskošan karakter raspustio i zbog toga što sam žena. Uostalom, nakon ove nove reakcije, stvari su posve jasne. Znam da sam o tome tada šutjela jer me bilo strah da priča ne dođe do nagrađenog autora i da mu ne pokvari sam događaj. A o kakvom je nagrađenom romanu riječ, potvrdili su poslije puno glasniji europski žiriji.

image

Julijana Matanović

Marko Todorov/Cropix

Mario i ja nastavljamo sa svojom „diskriminatornom“ uredničkom politikom. U književnost sam ušla kao književna kritičarka odgojena na imanentnoj kritici, dakle ni pogled lijevo, ni pogled desno, samo književni tekst ispred mene. Pa ako se već širi priča da sam lijeva opcija, onda ću u istom tonu i nastaviti. Što je više kleveta i laži, to su nama autori iz "Republike", miliji i draži. I sad stavljam kapak na ovaj dio priče. Da, kapak, gospodine. Nek se zna odakle sam i čija sam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 18:10