Alen Mešković na našu književnu scenu dolazi kao pisac “s pedigreom”, dapače kao danska književna zvijezda koja je, osim laskavih usporedbi s Salingerom i Hornbyjem, doživjela i vrlo promptno uvrštavanje u popis izborne lektire za danske klince.
I sve to nakon samo jedne zbirke poezije i romana “Ukulele jam” za koji je dobio i trogodišnju stipendiju Državnog fonda za umjetnost. I tu sad čovjek doista ne zna treba li skinuti kapu Meškovićevom iznimnom književnom talentu ili državi Danskoj? Mešković, naime, pripada onom malom, ali značajnom korpusu pisaca koji su rođeni na našim prostorima i u godinama djetinjstva bili prisiljeni potražiti novi dom negdje u zapadnoeuropskoj zavjetrini.
Takav je slučaj Saše Stanišića, rodom iz Višegrada, autora iznimnog romana “Kako vojnik popravlja gramofon” koji svoju sjajnu književnu karijeru gradi u Njemačkoj, na njemačkom jeziku. Meškovića, rođenog 1977. u Derventi, silnice su rata isprva bacile u Hrvatsku gdje je skupa s obitelji živio kao izbjeglica kod Pule, da bi se potom odselio u Dansku gdje mu sada kritičari u novinskim člancima poručuju: “Dobro došao u povijest suvremene danske književnosti!” Na životnoj razini, svakako, riječ je o jednoj lijepoj i rijetkoj priči.
“Ukulele jam” je, dakle, preveden s danskog jezika i na taj se način vratio u prostor i jezik iz kojeg je krenuo i o kojemu piše. Riječ je o klasičnom romanu o odrastanju koje je prekinuto traumom rata, izbjeglištvom i neizvjesnošću što je sa starijim bratom (neke vrste dječakovim uzorom) koji je tijekom “transporta” iz bosanskog gradića zaglavio u logoru.
Traumatske dijelove cijele priče koji se tiču početka rata i trenutka u kojem njegova obitelj postaje svjesna da mora otići, kao i mučne scene njihova putovanja u Hrvatsku, Mešković prikazuje fragmentarno, u razbacanim slikama-epizodama koje su opet dovoljno rječite da bi čitatelju bilo jasno o kakvoj se vrsti traume radi. No, u središtu pozornosti je Miki, petnaestogodišnjak koji je ljeto 1992. zamišljao idealnim - na jesen će postati gimnazijalac i pred njim je veliki prostor slobode. No, rez rata njegove će snove prizemljiti u sobičak izbjegličkog naselja na hrvatskom moru, u kojem boravi s očajnim roditeljima i u iščekivanju vijesti o bratu. Recept je to na koji smo u hrvatskoj prozi već navikli, prije svega s “Hotelom Zagorje” Ivane Simić Bodrožić s kojim “Ukulele jam” ima prilično dodirnih točaka. Mešković velik dio romana bazira na vrlo objektivnim i kritičkim skeniranjima odnosa prema izbjeglicama iz Bosne, od administrativnih peripetija i nemogućnosti nastavka školovanja, do nacionalističkih ispada i netrpeljivosti.
Hrvatska tu, naime, nije opisana kao najgostoljubivija moguća destinacija. U tome dijelu romana, zapravo, najdomljiviji je kontrast između idiličnog morskog krajolika koji posjećuju bezbrižni turisti što se u ljetnim mjesecima odmaraju ručnik do ručnika s nositeljima neopisivih ljudskih tragedija, ljudima bez bilo kakve izvjesnosti. No, “Ukulele jam” je mišljen prije svega kao Bildungsroman, u čemu vjerojatno ima i podosta autobiografskih elemenata, i kao takav donosi čitav inventar tipičnih motiva muškog odrastanja - prva zaljubljivanja i seks, pijanstva i nepodopštine s frendovima, neslaganja s roditeljima i autoritetima, traperice i starke i konstantna potraga za identitetom. A on se pronalazi, a gdje drugdje nego u glazbi, među metalcima, pankerima, grungerima i ostalim alternativcima koji posjećuju klub Ukulele. Upravo zbog te potrage za samim sobom, naglašene stanjem traume, zbog koje je sve skupa teže i mučnije i unaprijed osuđeno na poziciju drugog i drukčijeg, i dolaze spomenute usporedbe sa Salingerom.
Vratimo li se na pitanje s početka, kome treba skinuti kapu, Meškoviću ili Danskoj, odgovor bi glasio svima, ipak s malom prevagom Danske. Zapadnoeuropska recepcija, svakako, posve je drukčija od naše i njima je “Ukulele jam” otkrivanje nekih nepoznatih svjetova i objašnjavanje događaja o kojima sami i previše znamo. Nama je “Ukulele jam” još jedna knjiga o odrastanju obilježenom traumom rata, na trenutke pomalo “neuredna” i predvidljiva, ali još uvijek dovoljno snažna i optužujuća da ne bi bilo loše da je pročitaju ne samo danski, nego i naši tinejdžeri. I njihovi roditelji, koji i sami dobro znaju kako je bilo živjeti u doba o kojem pripovijeda “Ukulele jam”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....