Pavlica Bajsić Brazzoduro sa svojim Radiofonijskim teatrom već više od desetljeća mijenja prevladavajuću kazališnu sliku u Hrvatskoj. Kao nezavisni teatar sa svojim predstavama "Hoerspiel - mala igra za slušanje (i gledanje)" i "Soundtrack za film koji nije snimljen" stekao je vjernu, da ne kažemo fanatičnu publiku koja je iz godine sve brojnija. Unazad nekoliko godina Pavlica - doista apartna pojava na našoj kulturnoj sceni - sa svojim projektima ulazi i u institucionalna kazališta. "Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana" njezin je novi projekt koji će ovoga petka imati premijeru na sceni Male Gavelle. Također je važno reći da je Bajsić Brazzoduro pri kraju svog prvog ravnateljskog mandata u Centru kulture Ribnjak od kojeg je napravila vibrantno mjesto druženja i kulture.
Što možemo očekivati od predstave? I je li vas bilo strah ulaska u ‘pravo kazalište‘?
- Uvijek me strah tog izmicanja iz sigurnog kruga suradnika s kojima se a priori razumijem. Vjerojatno zato što nisam kazališna redateljica nego sam, eto, smislila taj neki svoj svijet ‘radija na pozornici‘ u kojem plivam. No sedam tjedana rada s divnim ansamblom naše predstave me je izliječilo. Zapravo je sve krenulo od Filipa Šovagovića. On je naša ‘luka polazišta‘, da se izrazim Matvejevićevim jezikom. Filip je prije par godina iznio ideju da bi se ta knjiga trebala uprizoriti. No kako ona u sebi nosi kontemplaciju, esej, filozofiju, poeziju i gotovo ništa scenično u klasičnom smislu, Gavellin dramaturg Dubravko Mihanović imao je prijedlog da takvu jednu knjigu iznese upravo radiofonski teatar. Kazalište kakvim se mi bavimo dozvoljava jednu meku, fragmentarnu dramaturgiju, kolažni pristup, dozvoljava poetsko i kontemplativno, a ponekad i mirni tempo kasno noćnog radijskog programa - dakle sve ono što scena inače teže trpi.
Zbog mojih obaveza u Centru kulture Ribnjak, koji sam tada tek počela voditi, početak smo proba pomakli dvije godine. U međuvremenu sam baš u Ribnjaku upoznala neke od jako bitnih članova naše buduće posade, Olju Savičević Ivančević, koja tamo sudjeluje u jednoj radionici za srednjoškolce, Anu Kreitmeyer, jednu od naših prvih rezidentica, Unu Pataftu koja je sa svojom harmonikom kao učenica sudjelovala u radionicama improvizirane glazbe, zatim Chisomo Makunje Maku, kantautoricu iz Malawija, koja je nastupila na jednom našem koncertnom ciklusu, a koji kurira još jedan član naše posade, glazbenik Nenad Kovačić. Odlučili smo se da RadioTeatar uđe u koprodukciju s Gavellom kako bismo olakšali angažiranje upravo svih tih vanjskih suradnika. RadioTeatru ponovno se priključio i Dino Brazzoduro koji našim predstavama daje onaj specifičan ton, glazbu i radiofonsko pletivo, koje naša publika tako voli.
U najavnom tekstu za predstavu stavljate u jukstapoziciju Matvejevićev Mediteran, kakav je nekad bio, i onaj suvremen - Mediteran migranata, rata, gladi. Daje li predstava neku buduću sliku Mediterana?
- Da smo doista išli uprizoriti samo knjigu ‘Mediteranski brevijar‘, to bi izgledalo kao neki oblik scenskog čitanja uz zvukove i glazbu. Mene je zanimalo tražiti neki iskorak. Baš kao što sam u ZKM-ovoj predstavi ‘Halo, halo, ovdje Radio Zagreb‘ napravila taj iskorak u mizanscen, u biografski dokumentarističko-igrani pristup, tako sam ovdje išla za rečenicom s početka Matvejevićeve knjige: ‘Atlantik je more daljina, Mediteran more susjedstva, a Jadran more bliskosti.‘ Išla sam razraditi te ideje ‘susjedstva‘ i ‘bliskosti‘ i sve konotacije koje one nose. Zamolila sam Olju Savičević Ivančević da za svojim radnim stolom posjeti neke od luka koje Matvejević spominje i zapiše što je tamo vidjela. Tako je nastao njezin portulan u formi zbirke kratkih priča koje smo dovršavali na probama. Probe su se održavale paralelno s glazbenicima i glumcima za koje također nemam dovoljno velikih riječi hvale, a to su, osim Filipa Šovagovića, i Antonija Stanišić, Anja Đurinović, Hrvoje Klobučar, Franjo Dijak, Sven Medvešek i Domagoj Janković. To povjerenje, to prihvaćanje mog radiodramskog rada u kazalištu jako cijenim, jer često zna frustrirati. To koliko ono glumcu daje više mogućnosti rada s glasom, toliko ga koči u mnogim drugim glumačkim izražajnim sredstvima.
Kao i obično u vašim predstavama, mnogo je tu glazbe, zvukova i šumova. Kako biste ih opisali?
- Onako kako naš plakat sugerira. On je hommage Wendersovu filmu ‘Priča iz Lisabona‘ i na njemu se vidi ton-majstor koji mikrofonom snima Mediteran. Kao da smo mikrofon privezali na lađu i proputovali Mediteranom. Dino Brazzoduro napravio je istraživanje tradicijske glazbe i prilagođavao je potrebama naše radiofonske dramaturgije, a posebno smo se oduševili glazbom i dijalektom južnotalijanske regije Gargano, što se dosta vidi i čuje. Antonio Piccininno, jedan pastir i narodni pjevač, legendarno ime Gargana je i ušao u predstavu.
Ono što je meni najmagičnije svojstvo radiofonskog teatra, a i radija samog, taj je neki transcendentalni moment. U ovoj predstavi ulomke iz knjige ‘Mediteranski brevijar‘, osim Ljubice Letinić i Renea Medvešeka, čita i Predrag Matvejević osobno. To je vrlo jaki momenat, da nam se pisac koji nije više među nama obraća svojim glasom. Važno mi je zahvaliti ovdje i njegovoj kćeri, Suzani Matvejević, koja mi je dozvolila da s tekstovima njezina oca raspolažem na svoj način i u prožimanju s kratkim pričama Olje Savičević Ivančević.
Vjerojatno najpoznatija predstava Radio teatra Bajsić i prijatelji jest ‘Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)‘. Pothvat je predstavu koju izvode tako heterogeni izvođači održavati živom već 12 godina?
- Pa imali smo stvarno teških trenutaka. Najteži je bio odlazak Ante Perkovića čija nas je iznenadna smrt strašno protresla i potresla. Imali smo i velikih problema s prostorom. Nastali smo u Kuli Lotrščak 2013. zahvaljujući tadašnjoj ravnateljici Klovićevih dvora Marini Viculin. No njezinom, također preranom smrću iz iste Kule smo od nove uprave doslovno izbačeni. U kući Arko smo kroz suradnju s Hrvatskim ITI centrom niz godina imali utočište, no i tamo se dvorana nakon potresa morala u jednom času pretvoriti dijelom u muzej. Ovo je treća godina da konačno zahvaljujući programu Grada Zagreba, kultura i umjetnost u zajednici, imamo proljetnu sezonu u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo radimo kroz tri proljetna mjeseca, i to ne samo predstave nego i edukacije školskih radijskih grupa i nastavnika, dvorišni radio, koncerte, slušaonice, a i ispeče se svakog proljeća zavidni broj palačinki.
Ravnateljica ste Centra mladih Ribnjak od kojeg ste napravili vibrantni punkt i oživjeli ga kao kulturno i inkluzivno kvartovsko mjesto otvoreno svima. Što vam je bio najveći izazov?
- Sada je nešto više od tri godine da sam tamo, ušla sam u zadnju, četvrtu godinu. Jako sam ponosna na sve što smo tamo zajednički pokrenuli, tu mislim i na kolektiv koji sam zatekla i vanjske suradnike koje smo privukli, nezavisna scena s kojom puno radimo, a sada smo dobili i nekoliko pojačanja, tako da je ustanova sve stabilnija. Programski pokušavamo njegovati i ono što je tradicija u ovom Centru, ali i pratiti suvremene društvene potrebe, spajati to dvoje. Da smo na dobrom putu dokazuje i nominacija za međunarodnu nagradu za društvene inovacije, SozialMarie, i to u krugu od 400 prijavljenih projekata. 1. svibnja smo pozvani na dodjelu u Beč. Pokušavamo se od početka mog mandata, kroz program Scene Ribnjak, pozicionirati kao jak saveznik nezavisnoj sceni, ali ne stihijski, nego uspostavljajući neki naš mikrosustav, sustav rezidencija, javne pozive, program mentorstva jedan na jedan i slično.
Grad Zagreb ove je godine podijelio doista izdašna novčana sredstva brojnim kulturnim projektima, organizacijama, pojedincima... Izgleda kao da su ovo dobra vremena za kulturu?
- Mislim da je ključno da se to ne radi stihijski, nego prema Programu razvoja kulture Grada Zagreba do 2030. godine, koji je pak pisan iz redova kulturnih radnika i radnica. Ono što je isto važno jest to da se kultura počela kapilarno širiti gradom. Na nivou ustanova, nakon ne znam koliko desetljeća, konačno je donesena nova sistematizacija, što je bio zaista rudarski posao. Ja prvi put u svom životu, i u 30 godina rada od kojih je čak 25 bilo kao samostalna umjetnica - vidim da je jednoj gradskoj upravi kultura bitna. Prvi put.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....