'ZOVEM SE NEBO'

PRIČA O ANĐELIMA Životi obilježeni bezazlenom dječjom igrom koja je završila smrću dječaka

 Sandra Šimunović/CROPIX
U svom prvijencu spojila je Tanja Tolić elemente ljubavnog i obiteljskog romana i književne fantastike

Iskreno, nisam neka poklonica literature, pa ni drugih umjetnosti, u kojima se kao likovi pojavljuju anđeli, osobito nakon što su krajem 80-ih Damiel i Cassiel prošetali ulicama Berlina u kultnom filmu Wima Wendersa “Nebo nad Berlinom” i postavili “standarde” iznad kojih je teško, a ispod kojih nekako besmisleno ići. Upravo zato imala sam stanovitu skepsu prije čitanja romana “Zovem se nebo”, prvog romana novinarke Tanje Tolić kojoj sam, vjerojatno kao i mnogi drugi iz naše male književne zajednice, zahvalna što je pokrenula portal “Najbolje knjige” na kojem se nalaze ne samo informacije nego i suvisle preporuke i osvrti o recentnim književnim naslovima.

Književna “angelologija”, naime, uz rijetke iznimke, obično je put popločan dobrim namjerama kojim se stiže do notornih selfhelp priručnika, laganog kiča i citata “coelhovskog” tipa koji na kraju završe na bocama u marketinške svrhe. A sa svime navedenim baš i nisam u najboljim odnosima. I onda konačno pročitam roman “Zovem se nebo” u kojem anđeli hodaju “ovim” i “onim” svijetom, nekima nevidljivi, nekima itekako vidljivi, s krilima ili bez njih, i priznam si kako su predrasude jako loša stvar.

Jer, roman Tanje Tolić gotovo je malo čudo, svakako velika iznimka u domicilnoj književnosti kojom uglavnom dominiraju teme “crnjaka” prepisanih iz zbilje, roman koji pročitate s guštom, zapamtite lijepe rečenice i jednostavno se osjećate dobro, bez obzira vjerujete li u anđele ili ne. Sve to, dakako, ne bi bilo dovoljno da roman u kojem nema strogo postavljenih granica između više žanrova i koji barata s nekoliko paralelnih priča nije ispripovijedan znalački i s kontrolom nad svim dionicama. U središtu priče, spoju prošlosti (koja se proteže na nekoliko stoljeća) i sadašnjosti, na trauma je iz djetinjstva - bezazlena dječja igra uz rijeku rezultirala je smrću dječaka i trajno obilježila živote preživjelih.

Dvadeset i pet godina poslije neki su od njih u braku urušenom preljubom, još u međusobnim prijateljskim vezama, no taj je događaj trajno urušio njihove identitete koji se konstantno spotiču na pitanjima grijeha, kajanja, potisnutih emocija... Pogreb na kojem se nađu na početku romana početak je preslagivanja njihovih životnih odluka i sudbina, no za to je potrebna još jedna spona - ona sa svijetom anđela koji žive u paralelnoj stvarnosti, ali povremeno izbrišu granice između onoga što zovemo životom i onoga za što se nadamo da je život poslije smrti.

Tanja Tolić s jedne strane pripovijeda napetu priču o obiteljskim, prijateljskim i ljubavnim odnosima koja definitivno i sama po sebi ima potencijal uspješnice, s odlično razrađenim, uvjerljivim karakterima i njihovim suptilnim međuodnosima i logičnim slijedom pripovjednih dionica. Isto se može primijetiti i za događaje u paralelnoj stvarnosti, gdje obitavaju anđeli sa svojim pričama, sjećanjima i vječnim životima, putovanjima kroz vrijeme i nakanom da reagiraju, pomognu i razriješe nedorečene odnose iz vlastitih prošlih života i njihove posljedice u životima onih koji su još na “ovom” svijetu.

Za spoj ta dva svijeta i intervenciju jednog u drugi, dakako, potrebna je logična poveznica koju pripovjedačica nalazi u neobičnoj petogodišnjoj djevojčici, dovoljno hrabroj i odvažnoj i dovoljno inteligentnoj da razgrne zavjese koje odvajaju dva svijeta.

Spojila je Tanja Tolić u svome prvijencu elemente ljubavnog i obiteljskog romana i književne fantastike u kojoj elementi začudnog i čudesnog postaju ravnopravni s realističkim dionicama, ali i dozu filozofskog promišljanja koje nije posve “light” i traga za odgovorima na neka od temeljnih filozofskih i religijskih pitanja, onih o vidljivom i nevidljivom. No, “Zovem se nebo” je prije svega roman koji se ne stidi biti roman s porukom - o snazi ljubavi, nitima sudbine kojima smo vezani za sebe, svoje bližnje, ali i vremena koja su daleko iza nas, kao i tome kako je ponekad teško spoznati se i imati snage vlastitu ljudskost, plemenitost i ljubav staviti ispred svih drugih sila i silnica koje su nataložila traumatična iskustva. Zato su nam ponekad i potrebni anđeli, čak i ako ih shvatimo kao metafore.

Prvijenac Tanje Tolić svakako je lijepa i velika priča koja podsjeća da ljubav, nada, ljudskost i toplina nisu književne teme koje pripadaju nekim drugim vremenima i nekim sretnijim ljudima, ali i to da određena doza samopomoći nije nužno negativan efekt knjige, dapače.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:59