LAŽNI HEROJI I LAŽNE ŽRTVE

PREVARANT Gotovo tri desetljeća predstavljao se kao logoraš iz Hitlerove Njemačke, predsjedao udrugom, primao odličja, davao intervjue...

Javier Cercas
 Boris Kovačev / CROPIX

Volio se fotografirati i pojavljivati na naslovnicama, što ga je natjeralo da stvori lažni identitet s predumišljajem. Zahvaljujući njemu profitirao je u svakom pogledu, pa i onom materijalnom, kao antifašist i kao žrtva nacističkih logora.

Prije laži bio je automehaničar, radnik, a poslije nje postao je svjedok vremena, obilazio škole i pripovijedao djeci o svom “iskustvu”. U trenu najveće slave, 2005., trebao je govoriti u Mauthausenu, pred španjolskim premijerom - on je Španjolac. I zove se Enrico Marco - zapravo, ima nekoliko imena, kao i dva datuma rođenja. Tada ga je raskrinkao povjesničar Benito Bermejo.

O tom “velikom prevarantu i prokletniku” Javier Cercas napisao je roman stvarnosti i “bez fikcije”: “Prevarant” (prevela Silvana Roglić). Upoznao je Marca 2009., kao 80-godišnjaka iz Barcelone. Gotovo tri desetljeća predstavljao se kao logoraš iz Hitlerove Njemačke, od čega je tri godine predsjedao velikom španjolskom udrugom preživjelih žrtava nacizma, Amical de Mauthausen.

Pritom, održao je stotine javnih govora i dao bezbroj intervjua, primio je važna državna odličja i govorio u Parlamentu, u ime navodnih drugova po nesreći. O njemu su bile napisane dvije knjige i snimljena dva dokumentarca. A govor povodom 60. godišnjice oslobođenja Mauthausena, u samom logoru, svibnja spomenute 2005., trebao mu je potvrditi status žrtve i donijeti više javne pažnje. I doputovao je u Njemačku, s pripremljenim govorom, ali nije ga održao; Bermejo je obavijestio, istina vrlo oprezno, Amical o lažnom identitetu govornika.

Pisac otvoreno priznaje da mu se prevarant u početku gadio, pristupa mu s odbojnim, da ne velim negativnim osjećajima. Dugo se dvoumio hoće li, uopće, pisati knjigu o njemu, a onda se nato odlučio da bi potražio “pravu” istinu. Autori već napisanih knjiga i članaka, kao i dokumentaristi, pomagali su mu u radu; poznavali su Marca otprije razotkrivanja. Cercasa je podržavala supruga, kao i sin Raul, koji je snimao njegove dijaloge s Enricom Marcom, sesije koje su, naposljetku, urodile satima snimljenog materijala.

Istovremeno, Cercas je nastojao porazgovarati sa sudionicima Marcove biografije, sa svima koji su imali nekog udjela u dionicama njegova životopisa. Kakav je to čovjek, odnosno, riječima Prima Levija, zar je to čovjek, upitao se. Na kraju romana, zaključio je da je Marco lažljivac poput mnogih drugih: njegove laži nadopunjavaju njegove istine.

Još živući Enrico Marco rodio se u umobolnici (1921?), pa je siromašan krenuo trbuhom za kruhom, na rad u Kiel kao pred-ratni gastarbajter. Radio je ono što je znao - popravljao je motore, pomažući nacističkoj ratnoj industriji. Vratio se ‘43. na Iberski poluotok, pa se zaposlio kao trgovački putnik; napustio je prvu ženu i kćer da bi se oženio po drugi put. A drugu je ženu napustio s navršenih pedeset i oženio 20-ak godina mlađu.

Tada, 70-ih već je studirao povijest i proglasio se za jedinu živuću, španjolsku žrtvu logora Flossenbuerg. Prije toga, već je postao antifašist i anarhist, pozivajući se na pokojne “prijatelje”. Pisac ga slijedi od 1936. i Građanskog rata, od prvih “nadopuna” s kojima je Marco promicao sebe u ratnog heroja. Zatim se uspeo na čelo uvaženog sindikata anarhističkih korijena i na čelo nacionalne roditeljske udruge.

Podvlačeći crtu pod njegovu biografiju, Cercas je ustvrdio da je Marco spajao i istine i laži u jednu, skladnu cjelinu; umjesto sive svakodnevice izabrao je onu koja mu je odgovarala. Bio je inteligentan i maštovit. No, da li se pokajao, otkad je bio “provaljen”? Zašto, vjerovao je vlastitim izmišljotinama više od drugih, štogod da ga je guralo k njima.

Cercas je poduzeo preveliki zadatak: htio je razlučiti istinu od laži. Ako laž spasi nečiji život, primjerice, je li loša; i je li dobra istina koja ga uništi? Ove i ovakve paradokse podupirao je, čak prečesto, s piscima koji su već pisali “romane stvarnosti”, poput Capotea i “Hladnokrvnog ubojstva”. Ili drugih, koji su opisivali “relativne” luđake poput Don Quijotea.

Kao da je Cercas imao osjećaj da se ponavljanjem ističe ćorsokak u kome se našao, tražeći konačan opis istine. Osjećaj prevarenosti smanjuje praznina koja vreba iza laži. No, ponavljanje i ambicioznost ne mogu naštetiti dobroj knjizi, “Prevarantu”, koja naglašava kako između fakcije i fikcije još uvijek nema pomirbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:40