PRAVA PRIČA O NASTANKU EPOHALNOG ROMANA STO GODINA SAMOĆE Kako je siromašni novinar preko noći postao zvijezda

Gabriel García Márquez počeo je pisati roman “Sto godina samoće” prije pola stoljeća, a završio krajem 1966. Izišao je u Buenos Airesu 1967., u svibnju, dva dana prije nego je objavljen “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Bio je neka vrsta odgovora čitatelja španjolskog jezika “beatlemaniji”: gomile ljudi, kamere, osjećaj da počinje nova era.

Roman je na engleskom izišao 1970. - paperback izdanje, s gorućim suncem na koricama, postalo je simbol epohe. García Márquez dobio je Nobelovu nagradu 1982.; roman je stekao glas “Don Quijotea” svjetskog Juga. Autor je bio poznat kao Gabo, imenom, kao i njegov prijatelj Fidel.

Mrzovoljni čovjek

Nedavno, Harry Ransom Center na Teksaškom univerzitetu kupio je njegovu arhivu za 2,200.000 dolara, uključujući španjolski rukopis “Sto godina samoće”. Roman je od Drugog svjetskog rata najviše utjecao na današnje romanopisce. Hacienda u filmu Romana Polanskog “Kineska četvrt” (1974.) zove se “El Macondo Apartments”; Bill Clinton je s njim razgovarao o Faulkneru. Kad je García Márquez umro, u travnju 2014., Obama se priključio žalovanju. “To je roman koji nije redefinirao samo latino-američku, nego i književnost općenito, čitav period”, kaže Ilan Stavas, najistaknutiji poznavatelj latinoameričke kulture u SAD-u. Romanu “Sto godina samoće” novogodišnji je broj Vanity Faira, koji će izići 31. prosinca, posvetio veliki tekst, tvrdeći da “njezin planetarni uspjeh nije bio izvjestan, a način na koji je u tome uspio ključno je i malo poznato poglavlje svjetske književnosti”.

Tvorac najpoznatijeg sela u povijesti književnosti gradski je dečko. Rođen 1927., školovan u Bogoti; novinar. Kako je diktatura stezala, odlučio je otići u Evropu. U Parizu je vraćao prazne boce za keš, drhturio u Londonu. Kad je Castro preuzeo vlast na Kubi, počeo je pisati za Prensa Latina. Otišao je u New York sa suprugom Mercedes i malim sinom Rodrigom. Redakciju, s jednim prozorom u razizemlju kojim su milili štakori, razjareni su kubanski izbjeglice vidjeli kao centar svih zala; Gabo je pisao sa željeznom palicom nadohvat ruke.

Ali, stalno je pisao fikciju. “Pukovniku nema tko da piše” u Parizu, na primjer. Kad su tvrdolinijaši preuzeli redakciju, otišao je iz solidarnosti s otjeranima. Želio je vidjeti Jug Williama Faulknera, kojega je čitao od svojih 20-ih. Vidio je neizrecivu crnačku bijedu, a i sami su bili tretirani kao “prljavi Meksikanci”. Borio se, pisao scenarije, uređivao glossy magazin, na lijevoj obali Mexico Cityja znali su ga kao mrzovoljna čovjeka.

Usporedbe s Grassom

Godine 1965. njegov rad oduševio je agenticu Carmen Balcells, najzaslužniju za svjetski prodor Latinoamerikanaca 60-ih; među klijentima je do 2000. godine imala šest nobelovaca, s Gabom kao najvažnijim. Našla mu je izdavača, Harpers&Row, a “grabežljivi” ugovor koji je s Gabom potpisala 1965. bio je 1000 dolara za četiri knjige. Gabu je ugovor bio “drek”, ali je prihvatio i krenuo s obitelji na odmor. A onda je iznenada okrenuo auto - novo djelo spopalo ga je odjednom. Prvo poglavlje bilo je u njemu tako zrelo, da ga je samo izdiktirao. Zatim je sjeo za pisaću mašinu i nije se digao 18 mjeseci, opsjednut kao i njegov lik Aureliano Buendia, koji u tajnosti izrađuje zlatni ribicu s očima od dragog kamenja. Mercedes je stavila pod ključ scotch za dan kad rad bude gotov. Tjerala je inkasatore. Prodala je telefon, hladnjak, televizor, Opel. Kad je rukopis “Sto godina samoće” završen, nisu imali 82 pesosa da ga pošalju agentici. Za vrijeme pisanja popušio je 30.000 cigareta i potrošeno je 10.000 dolara.

Osam tisuća primjeraka prodano je prvoga tjedna u Argentini, što se nikad nije dogodilo nekom romanu u Latinskoj Americi.

Prevoditelj Barnassa 1969. počeo je engleski prijevod vječnom rečenicom o Aurelianu Buendiji koji se pred streljačkim strojem sjetio popodneva kad ga je otac odveo da vidi led.

Godine 1970., kao i sada, ključne kritike za nagrade i prodaju izlazile su u Timesu. A one su uspoređivale Márqueza s Grassom i Nabokovim. Knjiga se prodala u 50 milijuna primjeraka, godinama na top listama. Slijedili su romani koji nisu skrivali nadahnuće. Oscar Hijuelos, William Kennedy, Alice Walker, Isabel Allende. Toni Morisson rekla je kako je “dobila dozvolu od Garcie Marqueza da napiše ‘Solomonovu pjesmu’”, prvi od svojih velikih, hrabrih romana. Junot Diaz, generaciju mlađi, vidi Gaba, kojeg je prvi put čitao 1988., kao vodiča u realnost, čiji je roman napisan upravo u godini kad su njegovu Dominikansku Republiku pokorili Amerikanci. Magični realizam činio mu se kao političko oružje.

Sukob s Vargas Llosom

Salman Rushdie zapisao je kasnije: “Znao sam da Gabovi pukovnici i generali imaju indijske i pakistanske replike. Njegove trgovačke ulice moji su bazari. Zaljubio sam se u njega ne zbog njegove magičnosti, nego realizma.”

“Kronika najavljene smrti” tiskana je Vanity Fairu 1983., sa slikama Botera, kolumbijskog slavnog portretista. Gabo je bio nobelovac kojeg je svatko volio. Svatko, osim Marija Vargasa Llose. Bili su prijatelji godinama, obojica klijenti Balcellsove; supruge su se družile. Ali, García Márquez je jednom prišao Vargasu Llosi da mu na nečem čestita, ovaj ga je udario u lice, srušivši ga i ostavivši mu crnu masnicu.

Otada, literarna se Amerika pita - zašto? Jedni tvrde da je Gabo rekao da Patricia, Llosina žena, nije dovoljno lijepa, a drugi da je Patrica, sumnjajući da muž ima ljubavnicu, pitala Gaba što da radi, a ovaj joj je rekao da ga napusti.

Tajna Gabove šljive

I četiri desetljeća kasnije Vargas Llosa odbija komentirati događaj. Čak i kad se sad, i sam nobelovac, toplo raspriča o njihovu prijateljstvu, na pitanje o udarcu ostaje nijem.

Carmen Balcells otkrila je novinaru razlog Gabovoj šljivi, ali je dodala: “To je za vas, a ne za vaše novine.”

Govorila je o teškom položaju njene izdavačke kuće, koju su napustili Guillermo Cabrera i Roberto Bolaño. Odbila je ponudu Wylie Agency, čijeg vlasnika Andrewa Wyliea nazivaju “šakalom” među izdavačima. Sedam tjedana kasnije umrla je od srčanog udara, u rujnu 2015. Tko će zastupati “Sto godina samoće”? Zasad, nitko ne zna.