BOŽICA JELUŠIĆ

Potrošila sam sav novac, nagrade, honorare, ali što to znači u odnosu na jutarnji mir i mojih 60 javora u Javornjaku?

‘Bila sam urednica kulture. Plaća mi nije bila dovoljna ni za potplate od cipela‘

 Boris Kovacev/Cropix/Cropix
Izdavač knjige ‘Teška ljeta‘ je Beletra. Priča je to o djetinjstvu u provinciji te o zagrebačkim umjetničkim krugovima sedamdesetih i ranih osamdesetih godina

Božica Jelušić napisala je "Teška ljeta", izdavač Beletra opisuje ih kao "roman-esej" s pričom o djetinjstvu u provinciji te o zagrebačkim umjetničkim krugovima sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. "Iza nas je postojao Woodstock, ispred nas zlatne sedamdesete kad se svijet mogao dohvatiti rukom, i svatko je ponešto znao ili slutio, grabeći svoju priliku", piše.

Književnica široka i raznovrsna opusa, dosad joj je objavljeno više od 50 naslova, osim što je život posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, već više od 20 godina uređuje i obnavlja dvor Barnagor. Naime, posljednja nasljednica obitelji Trezić, Jovanka, rođena Mihaljević, prodavala je dvor u mjestu Čepelovac, nedaleko od Đurđevca. Kurija je bila sasvim zapuštena, njome se htjela baviti, iz čista entuzijazma, u nakani da očuva povijesnu ostavštinu, jedino Božica Jelušić. Sada je dvorac na prodaju.

Pišete kako niste mogli izbjeći pisanje o djetinjstvu, iako ga izbjegavate u tuđim knjigama.

- Mislim da je djetinjstvo najveći rudnik uspomena, po Bachelardu i općenito, po iskustvu. Mislim da smo negdje do prvoga razreda osnovne posve formirani, sve ostalo je nadogradnja, lakiranje osobnosti. Svi su odgovori i izbori u djetinjstvu već dani, samo ih treba unatražno prepoznati. Naravno, taj dugi proces traje cijeloga života. Ali kad smo kod uspomena, nisu sve briljantne i pozlaćene. Prva loša iskustva, nepravde, vojnički remen kad zakasniš doma navečer, grebanje metlom po već pometenom dvorištu, susjedi tužibabe, nikad ti ne daju dovoljno vremena za čitanje, ne nosiš odjeću po svom izboru, ogovaraju te iz ljubomore, doma su "potresi" zbog ovoga i onoga… tko bi to volio prekapati bez kraja? Ali neke sam epizode morala pribilježiti, da bi se shvatilo zašto smo u starosti "takvi", i gdje su okidači na emotivne potrebe i uskrate. Kod drugih, nekih naravno, ne volim što to tanko tijesto beskonačno razvlače, pa onda budu rupe i nadjev curi van…Već znaš kako će biti: te on pio i galamio, te mi bježali, te mama sve to skrivala, pa mene ostavili i skoro zaboravili, pa polubraća me mrzila… Nije meni nešto, pravo da velim. Naime, uvijek je važnije znati ne što se nekom događalo, već što je on /ona od toga kasnije napravio u životu. A ove vampire treba na jednom stupnju razvoja upokojiti, tako ja barem mislim.

image

Božica Jelušić

Beletra/

Naslov je knjige "Teška ljeta". Ne opisujete ovo godišnje doba u pretjerano laskavom stilu. Pišete o znojenju, zaudaranju, nadutim crijevima, bolnoj kičmi, nabreklim venama...

- A, kakav je svijet… zapušten, neuredan, prije će biti gnojište nego ružičnjak. Strašno teško podnosim meteorološke promjene. Nema više kontinentalnih ljeta, hladovine, osvježenja, sve je postalo "predvorje pakla", kao u Trakla. Idem povremeno u Gorski kotar, tamo se odmorim, predahnem, u Golubinjaku kod ledene spilje, na Lokvarskom jezeru, negdje. Gušim se u ravnici, pijesak, prašina, užareni asfalt, ni na imanje se ne mogu skloniti, gdje ovi histerici drndaju kosilicama, seljaci koji bi htjeli englesku tratinu, aman zaman, i unište sve košanice i sve pčele i kukce u jednoj sezoni. Mrzim taj primitivni, nepoučljivi mentalitet, nije mi dobro ni u gradu ni na selu, dok vrelina ne prođe. A konačno, teška ljeta su meteorološki i po životnoj dobi, budući da sam ušla u osmo desetljeće. Bogme, nije to mala stvar.

S vršnjacima ste se osjećali starmalo, tako pišete u knjizi. Okrenuli ste se starijima. Jesu li vas prihvatili?

- Rekla bih da sam ja nekakav polukomični Antuntun, sve obratno kod mene. U mladosti sa starijima, a sada s puno, dvostruko mlađima, jer me čangrizava starost iritira do bola. U ono doba, srednjoškolsko i studentsko, bilo je logično da tražim profesionalno realizirane ljude, načitane, informirane. To su mi bili paralelni seminari, da neke prečice uočim. Da brže kompletiram stvari potrebne za pisanje. Kasnije će doći vrijeme uslojavanja, naravno. Kad sam prvi put išla u Rumunjsku u neku delegaciju Saveza književnika, bio je tu još Slavko Almažan i Dejan Đuričković iz Sarajeva, veliki erudit, frankofil. Napisao mi je neki provizorni popis, petnaestak knjiga, koje valja pročitati. Sva odvažna i važna, mislila sam kako ću to "skrhati" za godinu dana. Naravno, trebalo mi je desetljeće, za Huizingu, Bachelarda, Tourniera, Gidea, Wildea, Milosza i ostale. Pa moj šef katedre doktor Bartolić i traktati o dijalektologiji, pa Davor Kapetanić u Americi i razgovori o Krleži! Na Molvama sam učiteljevala u vrijeme kad je tamo na obiteljskoj starini boravio Dubravko Ivančan, pjesnik i filozof. Aha, to je bila "trka s preponama", razgovarati s Ducom o književnosti, slikarstvu, politici, humoru ili malograđanskom mentalitetu! Da, imala sam sreću da su me uvažavali, sviđala im se moja gorljivost, entuzijazam. Tijekom karijere, ja sam pisala o njima i njihovim djelima, oni o meni. Divno ispreplitanje, kakvo nema cijene u našem poslu!

Pišete i kako ste kao novinarka od oskudne zarade kupili gramofon. Kako je bilo raditi u profesiji?

- Tada sam radila honorarno, cijelu stranicu kulture sama, u listu Međimurje, za neku smiješnu lovu. Nosila sam testove pješice, od Akademije na kraj grada i veli moj mentor jednom: "Recite Vi Žiki (uredniku) da Vam to nije dosta ni za potplate od cipela!". Ali nisam se usudila, naravno. Lektorirala, radila prijelom, išla po novine u tiskaru i dijelila radnicima. To je bilo genijalno, oni su bili građevinci i nešto su proizvodili, pa su podrazumijevali da jedan novinar proizvodi novine! Ipak, mislim da je svako iskustvo važno. Sada uređujem jedan portal Volim Podravinu za Grad Đurđevac, i također sve radim sama. Čini se da je to moj model, samostvorena sam u svakom pogledu!

image
Boris Kovacev/Cropix/Cropix

U romanu spominjete i Zvonimira Goloba, Vesnu Krmpotić, Josipa Severa. Kako biste opisali vaša druženja?

- Oni su bili ono, što našem vremenu i kulturnoj sceni eklatantno nedostaje: velika imena. Individualisti, tražitelji vlastitoga puta, talenti bez razmetljivosti i barnumske buke oko vlastita imena. Snažan talent i visoka mjera originalnosti, kod svakoga. Savladavanje tajni zanata, osjećaj za formu, ritam, za poetsku magiju. Osim toga, vrijeme "razlogovaca" odnjegovalo je hijeratičnost, znalo se tko je tko i gdje stoji, u realnoj konkurenciji jakih ljudi i izgrađenih pjesnika. Nisu se miješali "žganci i Šmarna gora", diletanti, arivisti i ljudi koji su kovali riječi kao zlatnike i mjerili poštenom vagom. Uspjeti tada i danas, uopće nije usporedivo. Danas ljudi u književnost i antologije ulaze s ulice, da popune neku kvotu. Upisuju se u društva, kao hobisti, ribiči, filatelisti, ljubitelji starina. Jednom je Golob radio stanoviti zbornik, pa mi veli, onako usputno: "Mislio sam da neki ljudi nemaju bibliografije, ali oni ni biografije nemaju!" Izmišljeni ljudi, autori bez autoriteta, slučajnici. Takvi danas prevladavaju, nažalost.

Družili ste se s još mnogima... Koga biste još izdvojili?

- Ne mogu izdvojiti ni jedno ime. Ti su odnosi kompleksni, to je neprestana razmjena, oduševljavanje, treperenje. Čekanje jutra da nekome pročitaš gotovu pjesmu, ugovaranje susreta za života i poslije njega, u drugim inkarnacijama. Herojske stvari koje netko za tebe učini, a ti to saznaš kad ga više nema. Što ja pamtim? Pa, detalje, uzbuđenja: srebrne uvojke i divan glas Rafaela Albertija, oči Nichite Stanescua, osmijeh Rite Dove, ljubaznu gestu kojom je Alex Balanescu prislonio moju knjigu ‘Libela‘ na svoje srce i rekao da će je "tako pročitati". Pamtim ljubav i simpatiju Vesne Parun, Golobov ironični humor, Kontesu Jevrić i njeno dostojanstvo u pobjedi i porazu. Ne mogu to tako sažeti, možda ću odraditi nešto u cjelini "Antibiografski fragmenti", a možda neću, iz obazrivosti, koja kao fenomen nestaje iz naših ljudskih odnosa.

Kako biste opisali život u dvoru Barnagoru?

- Živjeti u Dvoru i na ladanju lijepo je do pedesete, poslije postaje nevjerojatan napor. Imam divan arboretum, šume, livade. Imam i slike, od Murtića do Fruka, od Večenaja do Berbera. Pa, ne znam, imam one koje volim, za druge baš ne marim, jer sam se između imati i biti već odlučila za ovo drugo. Najljepše slike imam kad iz paraglajdera gledam podravske krajolike, ovoga puta u apstraktnoj verziji.

Jeste li požalili što ste obnavljali plemićko imanje u Čepelovcu? Sve ste uložili u to, ima li satisfakcije?

- Ne, ne žalim zbog svojih odluka. Kroz 23 godine imala sam se vremena i predomisliti. Barnagor je bio projekt, veliki, životni. Boriti se za nešto od čega su drugi odustali. Povezati energije, prijatelje. Motivirati ljude za isti cilj. Na kraju smo imali građanski salon, Kazalište u šumi, land art akcije i projekte, kipare, slikare, šamane, vrtlare, koji su ovdje ostavili trag. Napisala sam 20-ak knjiga u svom kabinetu. Sredila jednu kućnu knjižnicu od 3000 egzemplara. Napisala roman "Čišćenje globusa" o obitelji Trezić, bivšim vlasnicima, dobila nagradu MH za roman godine... Potrošila sam sav svoj novac, stipendije, nagrade, honorare, ali što to znači u odnosu na blaženi jutarnji mir i mojih 60 javora u Javornjaku?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:00