HELENA SABLIĆ TOMIĆ

POSVE INTIMNI ZAPISI O GRADOVIMA Život i miris avanture od Hvara do Beča u zbirci poetskih eseja, putositnica i kratkih priča

 Darko Tomaš/EPH
"Skriveno u oku", zbirka poetskih eseja, putositnica i kratkih priča Helene Sablić Tomić, spoj je znanstveno-kritičarskog diskursa i onog literarnog.

Helena Sablić Tomić sveučilišna je profesorica, dekanica osječke Umjetničke akademije, književna teoretičarka, ali i agilna književna kritičarka. Pisanje o napisanome onoga tko inače piše kritičke tekstove o drugima često i nije najugodniji posao. S jedne strane, misliš si, ako se inače bavi kritikom, bit će da je sva svoja znanja i pronicljivost traženja nedostataka još pažljivije upotrijebio na vlastitom tekstu, pa je on vjerojatno bezgrešan čak i po cijenu odricanja od zaigranosti i strasti. Ako pak tome nije tako, pa tome tekstu uvidiš mane, na neki način kao da takvog autora procjenjuješ dvostrukom optikom – kao pisca i kao kritičara. S takvim sam bojaznima krenula čitati “Skriveno u oku”, zbirku poetskih eseja, putositnica i kratkih priča Helene Sablić Tomić, ipak ohrabrena predznanjem koja se ticalo njezinih ranijih knjiga (poput “O strasti, čitanju, dokolici” ili “Dnevnika nevidljivog”) u kojima je već ionako obavljen iskorak iz “čistog” znanstveno-kritičarskog diskursa prema onom literarnom i to na više nego solidan način. Uostalom, i njezine su knjige prvenstveno posvećene znanstvenoj misli uvijek izmicale “šturoj” znanosti, spajale ono što autorica voli nazivati intimnim i javnim.

Na neki način i “Skriveno u oku” upravo je takav spoj; “javno” je ovdje riječ o kratkim zapisima o europskim i hrvatskim gradovima koje je autorica posjetila tijekom svojih dugogodišnjih (ponovo profesinalno-javnih i intimnih) putovanja i oni nam u njezinoj prozi dolaze skupa s uobičajenom činjeničnom prtljagom koja se tiče njihove kulturno-umjetničke tradicije, spomeničke baštine, mentaliteta ili gastronomije, no nikako u onom smislu i omjeru koji bi od njezinih zapisa načinio klasične putopisne crtice ili bedeker za buduće putnike. Jer, svi su oni, ti gradovi i zapisi o njima, provučeni kroz naglašenu i snažnu dimenziju intimnog, što sve te priče o gradovima zapravo čini pripovijedanjem o sebi. Posve intimno je, naime, i samo polazište uobličavanja asocijacija arhiviranih negdje usput, na nekom papiriću tijekom putovanja, u cjelinu knjige. Ono se skriva u “potisnutoj krivnji”, davnom mladalačkom neispunjenom obećanju datom majci prije prvog velikog samostalnog putovanja, kako će bilježiti sve što tamo vidi, osjeća i misli. Život i miris avanture tada je, razumljivo, bio jači od sklonosti pisanju, no u jednom drugom vremenu i s drugim predlošcima putovanja, ta je krivnja pronašla svoje mjesto u znakovitom Intermezzu, strateški smještenom na polovici ove knjige, odmorištu nakon i prije čitanja.

U proznim zapisima Helene Sablić Tomić skupa s autoricom putovat ćemo gradovima i gradićima, od Vukovara do Ptuja, Pečuha do Rijeke, Hvara do Beča, Krakova do Prištine i tako nekih pedesetak puta, na razne destinacije, s jasnom sviješću kako je tih gradova i putovanja moglo biti i mnogo više, no načinjena je nekakva unutarnja selekcija, prioriteti unutarnjih iskustava koja ionako obilježavaju ovu knjigu. Ta su unutarnja iskustva, bazirana na sjećanjima, asocijacijama, introspekciji, interakciji s neimenovanim sugovornicima ili krajolikom, ponekad uobličena u intimistički zapis, ponekad u autobiografski “štiklec” iz obiteljske prošlosti ili pak pravu putopisnu prozu, a povremeno se oni odvajaju od privatnog prema književno-kulturološkom, pa će se u ovoj knjizi naći i vrlo zanimljivih (i stručnih) opservacija o Andriću, Matošu, Meštroviću i dr., kao i stručnim skupovima na kojima je tijekom godina sudjelovala, spojivši strast i slobodu putovanja, profesionalno iskustvo, ali i ono “skriveno u oku” što je i prvi i jedini poticaj pisanju ovih zapisa.

Među potonjima svakako se izdvaja onaj o Hvaru, Danima hvarskog kazališta, u kojima je osim zgusnute mediteranske atmosfere, ispisan i hommage velikom hrvatskom teatrologu, pokojnom Nikoli Batušiću. Premda je autoričina vokacija primarno esejistička, “Skriveno u oku” naintrigantnije mi je upravo u onim svojim dionicama koje se od eseja, i uopće factiona, odmiču. U trenucima kad u zapisima Helene Sablić Tomić zaiskre upravo oni detalji koje vide samo pozorni promatrači, kakav ova autorica nedvojbeno jest, i kad prioritet preuzme ono skriveno u oko; ponekad je to samo detalj, otkrivena bajkovitost atmosfere ili krajolika, ponekad samo jedna rečenica emotivnog, ljubavnog intenziteta, a ponekad je i zapis u cjelini “pobjegao” sasvim u prostor literature, kao što je slučaj s onima o Dunavu, možda i najboljima u cijeloj knjizi.

Tamo gdje autorica nije samo kultivirana, obrazovana i informirana, jer to ionako o njoj već znamo, nego i zaigrana i strasna, tamo se otvara prostor čiste literature kojem treba dati još više prostora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 16:42