'Pišem o bivšim ljubavima jer se jedino njih želim sjećati u svome životu'

ZAGREB - Ovih je dana u izdanju EPH Liber objavljena “Završna riječ”, novi roman Zlatka Topčića, donedavnog, vrlo uspješnog ravnatelja sarajevskog Kamernog teatra 55. Autor više zbirki priča i drama te pet romana, afirmirani pisac, svoje tekstove voli pod raznim pseudonimima slati na natječaje.

Tako je u 30 godina dobio, među ostalim, i sedamnaest prvih nagrada na natječajima za dramu, radio dramu, priču i filmski scenarij. “Krokodil Lacoste”, dramu što govori o genocidu u Srebrenici, poslao je 2010. na natječaj u “vlastiti” teatar.

Virtualna biografija

“Pokušao sam izbjeći sukob interesa, čuti objektivno mišljenje. Potpisao sam je djevojačkim imenom moje supruge, dakle iz pozicije apsolutnog književnog hendikepa, i onda uživao u ocjenama kritičara, redatelja, glumaca... koji su se utrkivali u komplimentima ‘mladoj, neafirmiranoj spisateljici’.

Počela se čak graditi čitava virtualna biografija, a bolje upućeni su, u našem stilu, govorili da je poznaju i da je riječ zapravo o studentici dramaturgije zagrebačke Akademije. Svi su bili u šoku kada sam otkrio istinu”, prepričava anegdotu.

Mnoge su vaše priče vezane uz rat, makar i sasvim indirektno... Što mislite, o čemu biste pisali da nije bilo toga rata?

- Rat je vječna tema bosanskih pisaca, naš morbidni usud. Raymond Queneau je dijelio pisce na metafizičke i pisce empirijske spoznaje. Među prve je svrstao francuske, a među druge američke. Ovim drugima, nažalost ili nasreću, pripadaju i bosanski pisci, a i hrvatski. U romanu “Završna riječ” vrlo posredno pišem (i) o ratu, a zapravo najviše pišem o svojim ljubavima. Zato je možda ključna rečenica, ona iz uvodnog poglavlja: “Sjećam se samo svojih ljubavi, i ničeg više, kao da ništa drugo u mom životu nije ni bilo, ili ne zaslužuje da bude upamćeno.”

Kamerni teatar 55

Otkud vam inspiracija za “Završnu riječ”, roman o ljubavi i kleveti?

- Kao čovjek koji je sve materijalno izgubio u prošlom ratu, bio srpski zarobljenik a potom, nakon razmjene 8. veljače 1993. prešao u slobodni dio Sarajeva, uključio se u otpor, svjedočim da su samo naše uspomene nešto što imamo kao pouzdano svoje. Sve ostalo, materijalno, veoma je upitno na ovim prostorima. Ovdje svaka generacija u nepovrat baca prilike da svoj život učini poučnim.U neizrecivo užasnim trenucima mentalno sam zdravlje sačuvao tako što sam se prisjećao svojih ljubavi, kojih je bilo više nego što bi to moja supruga željela, a puno manje nego što bih ja to htio. Taj obrambeni mehanizam nije samo moje iskustvo, nego mnogih koji uobražavaju da su preživjeli rat.

Nakon odlaska iz Kamernog teatra 55 što danas radite?

- Ponosan na sve ono što sam kao direktor i umjetnički ravnatelj uradio u Kamernom teatru 55, ostavio sam iza sebe puno više i bolje nego što sam zatekao. Bilo je to statistički najuspješnije razdoblje u povijesti te kuće, imali smo odlične turneje po cijelom svijetu, dobili smo daleko najviše međunarodnih nagrada u odnosu na sve ostale BiH teatre, imali brojne kultne predstave, pune dvorane i mjesec ili dva unaprijed rasprodane ulaznice...

Bili smo naprosto nepodnošljivo uspješni, pa mi je - meni, rođenom u Sarajevu - onaj zlorabljeni i do bola banalizirani “sarajevski duh” presudio kao politički nepodobnom i kao, uostalom, svakom tko makar za “konjski nokat” odskoči od općeprihvatljivog prosjeka.

Pravi Bosanac

To je onaj “sarajevski duh” koji nikom svom ne da pred sebe, onaj koji se hvali anegdotom kako su Andriću, nakon Nobela, dobacivali: “Halo, pisac, napiše li se što?” i koji ugađa predrasudama o ćevapčićima kao vrhunskom, ne samo gastronomskom, nego kulturološkom argumentu ove sredine koja je svijetu dala velike umjetnike. O tome pišem u romanu.

Sada sam profesionalni pisac, ma što to značilo. Krklec bi rekao: “Teško piscu pravom, zarađuje glavom.” Godinama sam sanjao o prirodnom buđenju i pisanju na nekom ranču pored Sarajeva, a sada, kada to imam, patim za onim stresom u kojem sam živio. Eto, dakle, pravi sam Bosanac, nikad danas, uvijek jučer ili sutra!