ZUB KRITIKE

Piše Igor Mandić: Ivanjekova knjiga je zamamno štivo, konačno. Nimalo pretenciozno

Igor Mandić
 Boris Kovačev/Cropix
Lakoća kojom Ivanjek analizira bolne teme svoga postojanja mogli bi biti poučni pretencioznim autorima koji vole od muhe praviti slona

Dječak za zatvor, apokrifna ispovijed

Željko Ivanjek

Naklada Ljevak

Tko sam bio ja", to je zaista "pitanje svih pitanja" koje sebi mora postaviti svaki iole savjesni spisatelj, a koji nam želi u književnom štivu predstaviti svoj život (ili barem neki njegov odsječak). A savjesni i pošteni Željko Ivanjek (rođ. 1954. g. u Zagrebu) nakon što se to zapitao, odmah na prvim stranicama ove svoje "apokrifne ispovijedi", također nas u isti mah očarava/začuđuje njegovim proširivanjem: "kao da znam tko sam sada".

Samo obdareni duhovnom suptilnosti usuđuju se otvoreno sumnjati u svoj identitet (nikad ne dosežući ravnotežu: JA = JA), što je (njihova) poražavajuća skromnost (ravna oholosti!?). Takvu je sumnju/izvjesnost još u 17. st. utemeljio među mnogima najumniji B. Pascal (1623. - 1662.) u svojim (posthumno objavljenim) "Mislima": "Le moi est haïssable", iliti, u prev. Radmile Zdjelar; izd. "Demetra", Zgb., 2000.): "MRSKO JE TO JA", koje "ima dvije odlike: nepravedno je po sebi, time što sebe čini središtem svega; smetnjom za druge, time što ih hoće podjarmiti: jer svako JA neprijatelj je i htjelo bi biti tiraninom svih ostalih...".

Nota bene među 100 autobiografija hrvatskih pisaca, koje je priredio V. Brešić (AGM, Zagreb, 1997.), a koje obuhvaćaju raspon od 1863. g. do 1997. g., samo je genijalni Augustin Ujević jednu od svojih brojnih autobiografskih verzija (a V. B. ih je odabrao 13), dosljedno paskalovski, jedini uopće u hrvatskoj pismenosti, onu iz 1922. godine naslovio: "MRSKO JA"!

Morao sam ovako, malo udvostručiti čitateljsko-kritičarsko očekivanje, e da bih ga sigurnije prizemljio. Jer, očekivalo bi se da Željko (Desiderius, kako ga uči dedek!), baš kao mnogi djelatnici na području javne riječi, taman u zadnji čas, sada u 66. godini života i sam napiše autobiografiju, kakve posljednjih desetljeća bujaju oko nas, a da malo koja uopće nešto znači (širem čitateljstvu). Ivanjek, naime, ima sve prerogative za jednu takvu knjigu, budući da je - navodim sumarno prema izdavačevim podacima - pisac, novinar, urednik, televizijski redatelj i scenarist, književni kritičar.

Književni opus iskazuje 3-4 romana; zbirku pjesama; kratkih priča u 4-5 knjiga; potom knjigu eseja, antologije i nadasve, meni jako omiljeni "Mali rječnik romantizma" (ArTresor naklada; Zagreb, 2001. g.) i još ponešto. I što ćemo više, ovo je više nego dosta, no Desiderius se pita: "Zašto piše o sebi? Iz bahate agresivnosti vremena ili zato da bi lagao nekom drugom. Kao da je istina ikada bila ideal". Ovakva skeptičnost jedne jako ispoljene javne osobnosti izražava se u samodefiniciji žanra vlastitoga pisanja: ako je "Dječak za zatvor" doista i samo "apokrifna" ispovijed, a taj bi pojam htio reći da je "dvojbene vjerodostojnosti", hoćemo li dopustiti autoru da nas vuče za nos (bilo je tako, ali možda i nije, jer "kao da je istina ikad bila ideal"). Mislim da trebamo, jer takvu, tehnikom filmske montaže izmanipuliranu ispovijed, dosele još nismo čitali.

No, opet nas skeptično-pesimistični autor ne ispunjavajući nam očekivanja (o tome kako je bio wunderkind ili sl.!) prizemljuje na hladno tlo: "Smatram se, kako god, promašenim piscem. Odgovaram onoj poslovičnoj predodžbi: djeca i starci postaju slični, kao stolovi i riječi. Prvi zaboravljaju odakle dolaze, a drugi kamo idu. To što pišem knjigu o djetinjstvu, tek je dešperatni pokušaj, uz njega sam prionuo kao uz izbavljenje, sa svim, punim srcem".

Njegova "ispovijed ili priča" sabrana je oko dvaju ključnih problema njegova dječaštva i odrastanja, a to su povijest njegove bolesti od malena (tjelesni hendikep, koji ga je zadugo mučio) te priča o njegovoj rasturenoj obitelji (rastava roditelja: ulazi maćeha, koja je više nego "prava" mama: koja je odlutala, pa se vraća, da bi dječaka/mladića, na posljednjim stranicama priče izvela na čistinu brutalne istine). Više nego dosta za jednu ispovijed, dakle samo za jedan odsječak iz života Željka (Desideriusa) Ivanjeka, ali on današnji više nije taj o kojem piše pa se nakon razjašnjenja s majkom pripovjedač u zadnjem retku pita: "A čiji si ti".

Nadmoćna lakoća kojom Ž. I. na vrhuncu životne/autorske zrelosti analizira dva stožerna i bolna temata svoga postojanja i djelovanja, nisu samo delikatno tretirani, nego bi mogli biti poučni nekim pretencioznim autobiografima/kinjama, koji vole od muhe praviti slona.

Provodeći sebe - dječaka njega, Žižu - kroz staze i bogaze socijalističkog perioda (tu je ubačeno ono sugeriranje "zatvora", iz naslovne sintagme, ali koji se nije obistinio, Ivanjek je svoje, dijaloški rastreseno štivo, nabređao mnoštvom mitologema prošlosti, što kolorira njegovu (prividnu!) ravnodušnost, čak otuđenost, a knjigu čini zamamnim štivom (baš kao "belles lettres", za kojima sam neki dan zavapio)...

* * *

Mladenka Kostonoga

Želimir Periša

Ocean More

Nažalost, nakon sunčanog, dolazi oblačno (tako je barem u hrvatskoj tekstualnosti, a ne kao u ant. poslovici: Post nubila Phoebus, iliti, nakon kiše sunce!) i tako se moja malenkost, po samonametnutoj obavezi, s kvalitetnog vrha domaće nam suvremene pripovjedne proze, morala sunovratiti u mrak retrogradne izričajnosti. I to, k vragu, čak ili barem na kraj 19. stoljeća, tj. kada je "u Beču, 1882. godine priveden, pretučen i policijski saslušan guslar Želimir Periš (44., Zadar), koji je spjevao ep o vještici Gili", kako nam kaže prva glava romana, Mladenka kostonoga; što nam na kraju ove super-tvrdokorno uvezene knjižurine (444 str.) kaže, tj. ispisuje urednik dotične knjige!?

Očito je tu nešto pomiješano, namjerno pobrkano, zbrkano, jer nakon potrage (a zašto bih kao čitatelj morao ulagati napor da eventualno doznam nešto o piscu), ispostavlja se da je riječ doista o Želimiru Periši (rođ. 1975. g. u Zadru, pjesniku, pripovjedaču, po profesiji inženjeru računarstva, već nagrađivanom autoru - a koji kod nas nije? - čija su neka djela dospjela čak u finale natječaja za neke nagrade. Usput: kao da je riječ o super profitnim i globalno razglašenim nominacijama za Oscara - a ne tek o provincijskim ujdurmama - slično hvalisanje zatječem, u posljednje vrijeme, skoro u svim početničkim knjižicama!?). Dakako, dotični i stvarni Ž. Periš, guslar, kako se određuje, nije bio (JOŠ) priveden i saslušan glede nedjela počinjena u kvarenju ukusa domaćeg čitateljstva, nego čak pažen i mažen od glasovita urednika, cij. kol. Krune Lokotara.

Ako neki nevini/naivni čitatelj greškom posegne za ovom knjižurinom, ni svi mu respiratori neće biti od pomoći kad se nađe usred nesuvislo nagomilanih stranica, s nekakvim retrofantazmagorijama o "vješticama", "vilama", "magiji", "čarobnjaštvu", što je sve skupa teško prohodna guštara. Čemu tzv. pričanje (a ne guslanje), koje proizvoljno skakuće s početka na kraj 19. st. (i obratno), provodeći "vješticu" Gilu od Zagore preko Velebita do Beča i nekih dalmatinskih otoka. U tom kružnom putovanju čini mi se da učitavam putanju koju je i kakvu, premda mnogo ranije, već ispisao Zadranin Petar Zoranić (1508. - 1543. ili 1569.) u svojem već ionako eklektičnom spjevu "Planine" (1536./1569.), naknadno uzdignutom u rang "prvog hrvatskog romana" (baš koješta!).

Dakle, ušuljao se Periš u Zoranića, ali čemu? Beskrajno dosadni opisi pejsaža, mutavi, nejasni dijalozi, sumanuta promjena lokacija (kao da vještica doista može letjeti, barem duhovno ako ne tjelesno!?), umetanje kojekakvih etnologijskih raspravica, travarskih traktata... sve to predstavlja ovo (ne)djelo kao papazjaniju (ne mislim na pravi, dobar recept toga jela, nego na deprecijativno značenje kao "lošu smjesu čega, zbrku, smušeno izlaganje" (Anić-Goldstein).

I što mi je ovo trebalo, pitam se, iznuren (v. dokaz: priloženu fotografiju), te da se proteklih dana nisam držao za respirator od "morske pjene" (opet v. fotos), bojim se da bih zadobio neke sumnjive simptome boljetice koja upravo hara i našim područjem, a kojoj se naš famozni STOŽER (a zašto domobransko-ustaški vokabular mora zagađivati čak i zdravstvo, konkretno epidemiologiju?!?) opire kako zna i umije...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:01