PISAC NA UDARU KRITIKE Amisova satira o užasima konc-logora koja je zgrozila Europu

Francuzi su zbunjeni humorom. U Njemačkoj, kažu da će to biti teško prodati. Novi roman jednog od najpoznatijih svjetskih pisaca Martina Amisa, velikog majstora satiričke vivisekcije, “The Zone of Interest”, crni je humor smješten u koncentracijski logor za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Iako je u svojim najboljim dijelovima kompendij epifanije, anegdota, radikalno kondenzirane povijesti, horrora, sirove zafrkancije, profane, opscene, skatološke… ima problema da se probije u Europu, gdje su ga njegovi dugogodišnji izdavači u Francuskoj i Njemačkoj odbili.

U Francuskoj, kod Gallimarda, njegova stalnog izdavača, rekli su da je “neuvjerljiv”, bivajući mnogo velikodušniji prema liku esesovca u prvom romanu “The Kindly Ones” Jonathana Littella koji je kasnije dobio Goncourovu nagradu.

Amisov njemački izdavač, Carl Hanser Verlag, odbio ga je s objašnjenjem da postoje “inkonzistencije u sadržaju” i da glavni karakter, Golo, previše suosjeća s nacistima…

‘Nacistički’ roman

Roman je u Britaniji objavio Jonathan Cape; izlazak su pratile žestoke kritike…

Što? Satira o užasu koncentracijskog logora?, zgrozio bi se Adorno, koji je rekao da će poslije Auschwitza pisati poeziju biti barbarski. Naravno, nije mogao ni zamisliti količinu poezije i proze koja će biti napisana upravo na temu Holokausta. “Kategorije” danas obuhvaćaju psihološko-povijesni realizam Andréa Schwartz-Barta i Imre Kertésza, kafkijansku snolikost Aharona Appelfelda, i, kasnije, eliptičnu, duboko originalnu fikciju W. G. Sebalda.

Kako su generacije svjedoka iz prve ruke prepuštale teren mlađim generacijama, literatura o toj jezivoj temi postajala je sve, recimo, opreznija: nedavni romani Susanne Moore i Ayelet Waldmana postižu emotivnu snagu fokusirajući se na karaktere periferne u odnosu na strašnu europsku povijest, koja je ipak promijenila njihove živote. Lomača mora biti samo okrznuta pogledom, slijedeći Appelfeldovu tvrdnju da “nitko ne gleda u sunce direktno”.

Takav oprez nije bio strategija Martina Amisa. Nacistički logor smrti u Auschwitzu mjesto je Amisova remek-djela “Vremenska strijela ili o prirodi zločina” (1991.), u kojem je životni vijek nacističkog doktora-eksperimentatora prikazana “naopakim” redoslijedom, od trenutka smrti (kao simpatičnog Amerikanca Toda Friendlya), do njegova načina rezoniranja (pretkazujućeg imena Odilo Unverdorben), o čemu svjedoči nešto što bi trebala biti njegova savjest ili njegova duša.

Gotovo četvrt stoljeća kasnije, u Amisovu novom i jednako riskantnom “nacističkom” romanu “The Zone of Interest” lik imenom Knopf ponovo posjećuje Auschwitz, točnije “The Zone of Interest”, u kojoj je logor smrti i upravna zgrada logora - “mjesto za smještanje drugorazrednih nespretnjakovića”, kako njihov komandant zločesto primjećuje. Amisovo historijsko istraživanje razotkriva strašne apsurde onoga što zove, kasnije u romanu, “Posebnostima Trećeg Reicha”. Zona je mjesto na koje dovode “evakuirane” Židove, koje ili bacaju na prisilni rad, ili direktno dave plinom. Njihovi su ostaci eufemistički nazvani mirisnom Proljetnom Livadom. (“Ako smo radili tako dobro”, pita se komandant, “zašto to tako odvratno smrdi?”).

Nekoliko naratora

Na tom paklenom mjestu, 1942. godine, u romanu je nekoliko je naratora; nijedan nije tako elokventan u nabokovljevskoj ironiji kao neidentificirani pripovjedač “Srebrne strijele”, ali svaki donosi ono neizgovorljivo na svoj način.

Prvi je pripovjedač Obersturmführer Angelus Golo Thomsen, srednjepozicionirani nacistički oficir i omiljeni nećak visokorangiranog nacista Martina Bormana - čovjek koji kontrolira Knjigu Dostavljača (iz nekog razloga, u “The Zone of Interest” nitko ne naziva Hitlera imenom). Njegova je pripadnost nacistima slučajna, smicalica. “Išli smo s njima. Išli smo s njima, išli smo s njima, vukući noge koliko smo mogli. Ali smo išli. Bilo je stotine tisuća, možda milijuni poput nas.”

Sam sebe opisuje kao arijevskog boga - dva metra visokog, kobaltno-plavih očiju, mišića poput čelika. Kompulzivni ženskar, erotski opsjednut ženom komandanta logora, neuhvatljivom i bahatom Hannah, “koja je potvrđivala ideal ženskosti, troma, poseljačena, ali stvorena za rađanje”.

Montipajtonovski tip

Paul Doll je drugi pripovjedač, hvalisavi lakrdijaš, opsjednut samosažaljenjem zbog žene koja ga ponižava, potrošen radom na koji ga tjeraju pretpostavljeni koji ga preziru. Njegova su odgovornost česti istovari “evakuiranih” u Auschwitz. Ovaj montipajtonovski tip, sjedeći na naci-koncertima, razmišlja koliko bi dugo trajalo “da podavi auditorijum”. Amis očigledno uživa stavljajući svoj glas u Dollovo blebetanje, samosažaljenjem zbog zarobljenosti u Zoni, gdje davi stare babe i malu djecu, dok drugi muškarci mogu pokazati blještavu hrabrost.

Ima nešto ironije i mnogo manje humora u trećem Amisovu pripovjedaču, Sonderkommandoführeru Szmulu, glavi tima “Sondera”, židovskih zatočenika koji pomažu nacistima u ubijanju drugih Židova, lešinari krematorija koji svoju sablasnu dužnost obavljaju s nijemom indiferentnošću - recimo, vađenje zlatnih zuba mrtvacima.

Svemoć tržišta

Szmul vidi sebe drugačije, kao svijedoka/žrtvu strave… “To je to, vidite. Židovi mogu produžiti svoj život samo pomažući neprijatelju u pobjedi… pobjedi koja za Židove znači što?” Daleko od toga da je Szmul lešinar, on je svetac Auschwitza - i manje uvjerljiv lik, iako je takav sigurno postojao. Svoja pisana svjedočanstva skriva u termosici, ispod grma… “Tako neću cijeli ja umrijeti…”

I naposljetku, “denacificirani” Thomsen, koji radi s Amerikancima i 1948., kad dočuje da je nova njemačka uzrečica “Ich Wusste Nichts Über Es” (Nisam o tome ništa znao). Ipak, on ne može za sebe konstruirati zadovoljavajući unutrašnji život, i to je vjerojatno bila velika nacionalna greška. “U Interesnoj zoni osjećao sam se podvojenim (to sam ja, ali također i nisam) poslije rata osjećao sam se prepolovljenim”, kaže.

“Mr. Amis je grandiozna literarna figura, ali nije Nijemac pa ne možemo računati na bestseller”, rekao je Piero Salabe, njegov urednik kod Carl Hans Verlagea. Podsjetio je na njegovu “Trudnu udovicu” iz 2010. koja je dobila izvrsne kritike, ali se skromno prodavala.

Die Welt je iskritizirao odluku njemačkog izdavača riječima da “je odlučio jednog od najvećih britanskih pisaca držati podalje od njemačkog čitatelja”. Frankfurter Allgemeine Zeitung napisao je da problem leži u, za njemačkog čitatelja, možda preradikalnom humoru”, a ne prodaji.

Mnoge su kritike u Britaniji bile pozitivne. The Telegraph je napisao da je roman “osvježavajuće otkačen”. U toj zbrci iskrenih i neiskrenih “obrazloženja” činjenica je da knjiga zasad na Kontinentu ne izlazi. Je li stvar u tome da je Amis pretjerao u mizantropskoj satiri na delikatu temu, ili se naprosto i najveći pisci današnjice moraju pomiriti sa svemoći tržišta, vidjet će se možda na drugim tržištima.