PISAC GORAN FERČEC POVODOM SVOJEG 'PRIRUČNIKA ZA JUČER' 'Pisanje je danas masovna proizvodnja bez stila i sadržaja’

U “Priručniku za jučer”, zbirci eseja Gorana Ferčeca, puno je toga, iz raznih sfera društva, od jučer i više jednakim ponderom ne vrijedi danas; možda se to, doduše, ponajviše odnosi na radništvo i to tko radnik danas jest i koja mu je snaga, kroz čije se promjene zrcali dramatična promjena cijelog društva.

“Značenje na koje je pojam ‘radnika’ sveden danas potpuno je u neskladu s poimanjem radnika koje sam naslijedio kao dijete radničke klase”, kaže autor. “Radnik je od aktivnog subjekta u socijalizmu, koji kroz radničke kolektive zahtijeva, predlaže i utječe na donošenje zakona, početkom devedesetih označen kao ostatak vremena i ideje koje treba napustiti, kao nepotrebni i nesretni višak kojeg treba kazniti, kao smetnja proizvoljnoj i mafijaškoj privatizaciji i rasprodaji tvornica i industrije.

Vrijeme nesigurnosti

Radnik je uništen upravo oduzimanjem onoga za što se borio više od stotinu godina - radničkih prava”, zaključuje autor pa secira dalje: “Neisplaćivanjem plaća, prekovremenim i neplaćenim radom, otpuštanjem i, na koncu, mirovinama od kojih ne može preživjeti, radnik je nagovijestio vrijeme današnje nesigurnosti, prekarne pozicije u kojoj i ja sam živim i radim. Zanimalo me u ovim esejima baviti se tom linijom koja ide od moje majke, trgovkinje u Koprivnici, i prolazi kroz vrijeme, ideologije i politike sve do mene, kulturnog radnika, povezujući naše zajedničke pozicije nesigurnosti.”

“Priručnik za jučer” nastao je 2013., eseji su pisani za Treći program Hrvatskog radija kao desetominutni osvrt na aktualne teme, a koncem lanjske godine ukoričila ih je i objavila Fraktura. Na naslovnici je fotografija radnika u pogonu DIOZ-a, nastala 1989. U pozadini radničkog kolektiva nazire se Titov portret.

U jednom od eseja autor, pričajući o boravku u Berlinu i obilasku groblja Dorotheenstadt u neuspješnoj potrazi za grobom Bertolta Brechta, piše o besmislenoj navici našeg doba da u svrhu pukog bilježenja opsesivno fotografski arhiviramo vlastitu svakodnevicu.

“Fotografija ili slika svijeta počela me plašiti kad je svojim gomilanjem postala dominantno sredstvo komunikacije. Egzistencija je svedena na situaciju zabilježenu digitalnim zapisom. Kao da je fotografiranje tu zato da bi čovjek samome sebi potvrdio da svijet, pa i on sam, postoji. Da postoji sve što ga okružuje, ono što jede, ulice kojima prolazi, ljudi koje susreće, on sam u refleksiji zrcala ili vlastitog telefona.”

Digitalna slika svijeta

Na putovanja, ima tome već neko vrijeme, ne nosi fotoaparat.

“Kao da smo bez slike, kao dokaza o nama samima, izgubljeni. Trudim se ne pridonositi tome pa ne fotografiram, ali time nisam prestao biti sadržajem te digitalne slike svijeta. Hiperprodukcija uspostavlja nove oblike percepcije koja nije ograničena samo na sliku. Prisutna je i u literaturi i drugim kreativnim disciplinama. Pisanje je danas u većini slučajeva tipkanje iza kojega postoji samo ambicija, prepisivanje postojećih modela unutar prepoznatljivih žanrova i formi, masovna proizvodnja bez stila, sadržaja i ideje.”