PISAC DAMIR KARAKAŠ ZA JUTARNJI OTKRIVA KAKO NASTAJE KAZALIŠNA ADAPTACIJA NJEGOVA ROMANA Možda bude i film?

Među stablima ličke šume odvija se djetinjstvo jednog dječaka. Nisu prikazani baš lijepi trenuci, no ako prestanemo falsificirati svoje djetinjstvo, sjetit ćemo se i mi sami nekih sličnih, ako ne i istih momenata.

Priču o odrastanju na selu, stvaranu po romanu “Sjećanje šume” Damira Karakaša, moći će se premijerno pogledati 31. siječnja u zagrebačkom kazalištu Gavella.

Stvaranje predstave bio je zahtjevan zadatak, jer knjiga zapravo ima jako malo dijaloga. To su male, simbolički jake slike, bljeskovi u kojima se gotovo i ne razgovara. Kako ih uopće prenijeti na scenu i udahnuti im drugačiji život, pitam Karakaša dok sjedimo u predvorju kazališta u koje dolazi gotovo svaki dan, jer želi promatrati proces razvoja predstave.

Lički dijalekt

- Nije to bio lak zadatak. Nina Bajsić i Tamara Damjanović su sjajne dramaturginje koje su vrlo hrabre i imale su viziju kako bi knjiga trebala izgledati na sceni. Maštovito, hrabro i pametno su to napravile. Važno je što su i glumci sto posto u tome, što su se emocionalno angažirali i jako sam zadovoljan oblikom koji je predstava poprimila - kaže Karakaš, koji dodaje kako se on u samu predstavu nije miješao. Dolazio je u kazalište samo kako bi bio na raspolaganju za sva pitanja i kako bi promatrao kazališni proces.

Redateljica i dramaturginja željele su da se na sceni govori jezikom knjige, odnosno, ličkim dijalektom. Riječ je o jeziku koji se govori na nekih 15-ak kilometara Like, pojašnjava pisac, zbog čega je to bilo vrlo zahtjevno, pa se gotovo dva mjeseca radilo na tome da se jezik dobro usvoji. Predstava je zapravo netipična, pojašnjava, jer se koriste songovi kako bi se razriješile neke scene.

- Komplicirana je ovo predstava, zaista. Mnogi su me zvali da bi je postavili u kazalište, no njihove sam prijedloge odbijao jer nisam osjećao da je to to. Kad mi se javio Boris Svrtan, koji je i redatelj i glumac i dobro razumije kazalište, da mi predloži autorski tim predstave, osjetio sam da je to ono što sam čekao. Uvijek pazim s kim radim i nije mi bitno da mi se knjige prenesu u kazalište ili na filmsko platno pošto-poto - pojašnjava Karakaš i kaže kako je otvoren za ideju da i ova njegova knjiga, poput “Kina Like”, jednog dana bude pretvorena u film. No, kaže odmah, to će se dogoditi samo ako nađe dobrog redatelja. Premda živi od književnosti, kaže kako ne pristaje raditi ako ne nađe zajednički jezik s nekim.

- Šuma se dobro prodaje u knjižarama i sretan sam zbog toga. Uskoro se ide u tisak petog izdanja, a sprema se i slovensko i makedonsko izdanje. Javili su mi se izdavači iz Francuske i Njemačke, koji bi htjeli prevesti knjigu i tiskati je. Ovo je univerzalna priča o odrastanju, publika u svakoj zemlji može se poistovjetiti s njom - smatra Karakaš.

Za nju je dobio dvije nagrade koje su mu jako puno znače. Prva je Kočićevo pero, a njemu je Petar Kočić jedan od pisaca kojeg jako voli od mladih dana. Tu je i nagrada Fric, za koju je konkurencija bila veoma jaka i koja mu je donijela deset tisuća eura.

- Svi su mi čestitali na toj nagradi: od kulturnjaka do ljudi od kojih to čak i nisam očekivao jer nisam mislio da prate kulturu. Svi znaju za nju: mislim da je to zbog velike nagrade, pa valjda ljudi misle da, ako neka knjiga dobije toliko novca, mora da je dobra - kaže Karakaš.

Ljubav prema šumi

Pitam ga ono što se nameće samo od sebe nakon što čovjek pročita knjigu: ima li u njoj autobiografskih dijelova? Je li dječak iz priče Karakaš? On je rođen u Lici, tamo je odrastao, kao malen je i on čuvao stoku nedaleko od sela, baš kao i lik iz knjige. Kolika je sličnost između njih dvojice?

- Uvijek kažem kako pišem fikciju s autobiografskim elementima. Volim pisati o stvarima koje poznajem. Što se tiče ove knjige, gle, ja sam imao šest ili sedam godina kada sam čuvao goveda u šumi. U Lici smatraju da su čitanje, crtanje i takve stvari gubitak vremena i nitko nije volio čuvati stoku u šumi, jer onda imaš previše vremena za razmišljanje, a tada ti svakakve stvari padnu na pamet - kaže Karakaš, koji je upravo u šumi pročitao Čehova i Balzaca.

Njega šuma nije plašila - bio je to prostor u kojem je mogao biti na miru. Ljubav prema njoj je ostala: kad god može, voli lutati šumom. Ako ništa drugo, redovito odlazi u Maksimirsku šumu i tamo provodi vrijeme.

Novi roman

Kad ne šeta šumom, kaže, radi na sebi: puno čita, gleda filmove, ide u kazalište. Preispituje sebe i redovito si postavlja isto pitanje: jesam li i nakon deset objavljenih knjiga zaista pisac? Osim toga, naravno, piše. Trenutno radi na romanu “Proslava”, za koji kaže da su likovi baš kao u Dostojevskog: istovremeno i žrtve i krvnici.

- Vidjet ćemo što će od toga biti. Nabavio sam pisaću mašinu i planiram se osamiti i pisati. Osjećam energiju za još dva romana i mislim da će to biti to što se tiče mog pisanja. No, ne mora, zapravo - možda će mi “Šuma” biti zadnja, tko zna? Ako i bude zadnja, ako osjetim da više nemam što reći, neće mi biti žao. Uvijek sam sve radio po osjećaju i ne namjeravam odustati od tog principa - dodaje Karakaš.