PRIČA ZLATKA CRNKOVIĆA O IVANU KUŠANU

Pat i Patašon: 75 godina zajedno. Moj prijatelj Ivo i ja

Prvi roman koji je Ivan Kušan napisao zvao se “U lavljoj guduri” i bio je zamišljen kao ilustrirani roman u sveščićima o životu dvojice dječaka na Divljem zapadu. Naravno, junaci su bili on, tada desetogodišnjak, i njegov dvije godine stariji prijatelj Zlatko Crnković.

Uostalom, bilo je to zajedničkih ruku djelo, a dječaci su se ponašali kao profesionalci i “tiskali” su nekoliko primjeraka za svoje malobrojne čitatelje: članove obitelji te slikara Mladena Vežu i njegovu suprugu.

“Pat i Patašon”, kako ih je zvao Crnkovićev djed, po slavnom komičarskom paru nijemog filma, bili su prvi susjedi, dječaci koji su u to vrijeme strasno voljeli Karla Maya i knjige općenito, ali i nogomet, te bili dovoljno kreativni i kompatibilni da se upuste u izdavanje novina i romana. Njihovo prijateljstvo u vrijeme izdavanja prvog romana imalo je petogodišnji staž.

- Ivo je bio silno talentiran u brojnim područjima, kao slikar, pisac i prevoditelj. Bio je rođeni pisac, dovoljno ga je bilo slušati kako priča, koristio je sve te silne detalje s kojima je priča naprosto bolje funkcionirala. Svašta ga je zanimalo i svašta je bio spreman istraživati. Kao čovjek bio je hedonist, volio je život, žene, dobro pojesti i popiti. Zapravo, dobro se uklapa u njegov profil činjenica da je njegov nogometni uzor bio Dinamov golgeter Wölfl, netko tko je bez previše truda imao važnu, nerijetko presudnu ulogu za ishod utakmice - priča Crnković o svom najboljem prijatelju koji je preminuo u utorak u 80. godini i kojeg je do samog kraja redovito obilazio u staračkom domu gdje je bio smješten posljednjih godina života.

Kušan ga je naslikao: Crnković ispred svog portreta

Divan otac

Za Crnkovića je priča o Kušanu i njihovom 75-godišnjem prijateljstvu priča i o njegovu vlastitom životu jer je granice gotovo nemoguće razlučiti. Kako je dobro poznato, ishodišno mjesto i inspiracija za serijal o Koku bilo je njihovo zajedničko odrastanje u Zagrebu, pa tako Kokov najbolji prijatelj ustalom i nosi Crnkovićevo ime.

Otac Ivana Kušana, Jakša, imao je, pak, presudnu ulogu za formiranje obojice. Kod svog sina poticao je slikarski i književni talent, a njegova prijatelja uputio je u finese prevođenja.

- Bio je divan čovjek. Manje je poznato da je upravo on potaknuo sina da se okuša u pisanju dječjih romana jer je osjetio da bi mu to područje najbolje ležalo.

I bio je u pravu. Debitanski roman Ivana Kušana “Uzbuna na Zelenom vrhu” iz 1956. godine drastično je srušio predodžbu o idealiziranom djetetu kojem su odrasli uzori ili to mogu biti. Grad je na velika vrata ušao u dječju književnost, a roman se obično opisuje prevratničkim, početkom nove, suvremene dječje književnosti.

Tri pisca: u društvu Czeslava Milosza

Veza s Carverom

No, Kušan nije bio samo pisac kojeg poznaju generacije čitatelja, nego i pustolov, izvrstan poznavatelj ruske i američke književnosti koji se, između ostalog, i družio s Raymondom Carverom kad je bio na stipendiji u Americi. - Da, to je bila istina. Naravno, u to vrijeme Carver nije bio slavan. I u to vrijeme vezivala ih je zajednička sklonost prema piću. Sjećam se da mi je Ivo pričao kako je rekao Carveru da će ga jednog dana prevoditi u Hrvatskoj, a Carver mu je na to odgovorio: “Možeš misliti, nitko me ne zna u Americi a kamoli da će me netko negdje prevoditi”.

Ivan Kušan je u biblioteci “Zlatko Crnković vam predstavlja”, inače, objavio i prijevod Carverove “Katedrale”.

Profesionalno i privatno u njihovim životima ispreplitalo se na bezbroj razina, o čemu svjedoči i knjiga izabranih pisama “Oko Sljemena i Globusa” u kojem je prikupljena korespondencija nastajala između 1946. i 1997. godine. I toj je praksi kamen temeljac zadan u djetinjstvu.

- Moja sestra, koja je šest godina mlađa od mene, na vijest o Ivinoj smrti nazvala me i prisjetila se kako smo je prisiljavali da nam bude poštar. Jest da smo se mogli vidjeti kroz prozor, ali tajne se nisu mogle dovikivati kroz prozor - prisjeća se Crnković.

Zavodnici iz 1952.: s dvije Engleskinje na Starom gradu u Samoboru

Depresivno pismo

Dva prijatelja u pismima pišu, primjerice, o knjigama i profesionalnim preokupacijama pa tako Kušan u pismu iz 1950. napominje: “Jedva čekam da se sastanemo i porazgovaramo. Da li ćemo raditi zajedno, mislim prevoditi? Tata nam je nabavio nekoliko malih Kuprinovih priča, a u jesen ćemo dobiti Čehova i ‘V tupike’. Sad mi se čini prevodilački rad kao nešto nedokučivo lijepo i prijatno. Vjerujem da pristaješ na rad. Zaradit ćemo preko 30.000 dinara svaki. Lijepa svotica za džeparac, ha?”, a o ženama i ljubavnim dramama mudruje: “A sad o Sheili. Vrlo lijepa vanjština, tijelo fantastično, ali očajno, očajno plitka”. U pismima su komentirali kolege, prijatelje i zbivanja s književne scene pa tako Kušan piše o Andrićevom Nobelu sljedeće: “Moj stari samo neprestano ponavlja. Ala će se Krleža pojest, a ja onda branim Krležu itd već znaš...”

Jednog pisma nema.

- Negdje početkom 60-ih, kad smo bili tridesetogodišnjaci, na povratku iz SAD-a u Engleskoj me zateklo Ivino depresivno pismo u kojem mi govori o tome što će se s nama dogoditi za dvadeset godina. Još i danas pamtim kako me potreslo jer nas je u toj svojoj pesimističnoj viziji opisao kao nesretne ljude neispunjenih snova - kaže Crnković.

Srećom, Kušanova vizija nije se pokazala točnom. Ili, su barem ovi prijatelji dali sve od sebe da takva ne bude.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:48