Ovo je roman o siromašnoj sluškinji koja izvodi čuda u Španjolskoj u vrijeme inkvizicije. U njemu se nalazi najerotičniji prizor...

Svi ljubitelji fantasyja trebali bi obratiti pažnju na novi naslov Znanja. Riječ je o romanu ‘Podanik‘ američke spisateljice Leigh Bardugo. Autorica je najprodavanijih naslova iz žanra fantasyja na ljestvici New York Timesa, a dosad je Znanje objavilo šest njezinih romana. Ovoga je na naš jezik prevela Ira Wacha-Biličić.

Roman je povijesni fantasy, jer mu je radnja smještena u Španjolsku 16. stoljeća. Nevesela neka vremena u kojima inkvizicija grize sve što može. Mlada služavka Luzia Cotado u opasnosti je svojim rođenjem - Židovka je. No, to skriva, jednako kao i da može izvoditi mala čuda. Nisu to velike stvari - ona će umnožiti broj komada povrća koje je kupila na tržnici ili će ‘popraviti‘ zagoreni kruh. I dok ona jednostavno prihvaća ta mala čuda koja izvodi i nastoji sebi olakšati svakodnevicu, ne razmišljajući o tome da bi mogla razvijati te moći i promijeniti si život, sudbina je naumila da promijeni tvrdi pod na kojem spava i mučan život ispunjen radom. Luzia, naime, ima snove i čežnje koji se smatraju grešnima, barem u to doba. Želi spavati na mekom krevetu, jesti, voljeti i biti voljena. Opasne čežnje za siromašnu sluškinju, koju uz to svi smatraju ružnom i tupom. Ljepota je u oku promatrača, pa to ne moramo ni komentirati, ali glupa nije. Skriva svoju pismenost i inteligenciju, jer je naučila da bolje prolazi kao tupa sluškinja. No, čezne za boljim životom i kad joj se pruži prilika da se uključi u natjecanje ljudi koji izvode čuda, ne dvoji jer želi bolje živjeti. Jasno, ta njezina želja povlači sa sobom radnju cijelog romana i niz toga što se događa, ali čitatelj razumije Luziu i ne osuđuje je.

Naslovnica

Znanje

Ono što mi se kao čitatelju odavno nije dogodilo jest da me oduševi - sporedan lik. Gospodarica u kući u kojoj Luzia radi je Valentina Ordono. Žena niti lijepa niti bogata, u braku s mužem koji je ne doživljava, frustrirana i nesretna. Upoznajemo je kao sitničavu vlasnicu kuće koja nema pametnijeg posla nego da stalno maltretira sluškinje s prigovorima. I upravo ona takva pokreće radnju, jer otkriva da njezina sluškinja zna izvesti mala čuda i jednu je večer prisili da time zabavi njezine goste. Brzo se to pročuje, pa razno plemstvo počne dolaziti u njihovu kuću. Luziina čuda zapnu za oko Victoru de Peredesu. Moćan je, bogat i ljubavnik njezine tete Hualit. Ona je lijepa i pametna, predstavlja se kao udovica, no zapravo svi znaju da je samo našla dobrog sponzora da je financira i da živi od toga što mu je ljubavnica. Victor odluči da Luzia postane njegova štićenica i šalje je na svojevrsno natjecanje u čudima. Cilj je pobijediti i biti predstavljen kod samog kralja Španjolske, Filipa. Uz nju su tamo tri kandidata: jedna prevarantica koja koristi razne tehnike da bi se predstavila kao žena koja zna izvoditi čuda, potom dijete koje proriče budućnost te mladić koji svira tako lijepo da mu dolaze životinje. Situacija odmah eskalira, jer Luziu netko pokuša ubiti podmetnuvši joj škorpiona u četku za kosu.

Osim dobro portretirane junakinje, koju razumijemo i s njom suosjećamo, sjajno je promatrati promjenu koju proživljava njezina gazdarica Valentina. Mene na kraju taj lik oduševljava, jer proživljava pravu katarzu. Zanimljiv je i Santangelo, besmrtan muškarac u Victorovoj službi, koji pomaže Luziji da nauči koristiti i kontrolirati svoju magiju. Nije on, kao ni drugi junaci romana, prikazan kao idealan - svi oni zapravo imaju neke svoje interese, ali su prikazani veoma pristupačno pa čak i kad su nam strani, možemo ih shvatiti.

Jedan od prizora koji se iz romana pamti je vjerojatno najerotičniji prizor kojeg sam pročitala u zadnje vrijeme, a njegova posebnost je što nije detaljan. Santangelo češlja Luziine kovrče u kadi dok joj priča o tome kako je postao besmrtan i završio u službi sadašnjeg gospodara. Naravno da nakon toga otplešu u krevet, ali ta ljubavna čarolija se ne zadrži samo u njihovoj sobi - ona prekrije cijeli dvorac, pa saznajemo da su se tu noć voljeli i mnogi u blizini. Prizor je to koji je napisan nježno, decentno i magično. Jer roman jest protkan magijom, a ako postoji jedna kojoj smo svi u životu svjedočili onda je to - ljubav.