Pisma što ih je mladi Ivo Andrić, tada student, pisao Zagrepčanki Evgeniji Gojmerac, neka od njih dosad nepoznata javnosti, potkraj listopada Hrvatsko kulturno društvo Napredak Zagreb otkupilo je od privatnog kolekcionara.
“Dok smo pregovarali i dogovarali, držali smo sve u tajnosti, da nam ne bi pobjegla takva prilika, da ne bi nešto krenulo krivo. Autentičnost pisama potvrdio je grafolog, sudski vještak. Šire članstvo Napretka, a sada i širu javnost, obavijestili smo tek kad smo kupili pisma”, kaže Miljenko Puljić, predsjednik Napretka Zagreb.
Tri otkupljena pisma datirana su sa 1914. (Split, Maribor), pet ih je iz 1915. (Maribor, Ovčarevo, Zenica), po jedno iz 1958., upućeno Milivoju Slavičeku, te iz 1967., upućeno uredništvu Kola u Zagrebu, a otkupljeno je i jedanaest rijetkih fotografija Ive Andrića.
Stotinu i više godina stara pisma dobro su očuvana. “Sve je čitljivo, nema oštećenja. Naravno, imaju patinu godina. Sad ih treba stručno zaštititi. Andrić je bio stipendist hrvatskog potpornog katoličkog društva koje je kasnije preraslo u Napredak, u tom se periodu izjašnjavao kao Hrvat i katolik. Oba Nobelovci, i Andrić i Prelog, bili su stipendisti Napretka. Andrić je sa stipendijom od 600 kruna, koja mu je dodijeljena u rujnu 1912., u listopadu počeo studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu”, kaže Puljić.
Svežanj pisama U Zagrebu u to doba upoznaje mladu pijanisticu Evgeniju Gojmerac i njezinu stariju sestru Franku. S Evgenijom će Andrić sve do njezine smrti (umire od leukemije samo nekoliko godina kasnije) održavati duboko emotivno prijateljstvo.
Franjo Marić iz Napretka za pisma je znao pet godina. “Kolekcionar koji ih je na kraju prodao Napretku Zagreb kupio ih je prije dvadesetak godina no u Hrvatskoj nije bilo zainteresiranih za tu ostavštinu. Nudili su mu novac iz Beograda i Njemačke, ali čovjek je domoljub, htio je da Andrićeva pisma ostanu u Hrvatskoj. Otkupio ih je od čovjeka koji ih je nabavio od obitelji koja je nekoć stanovala u Jurjevskoj 25, na adresi gdje je davno živjela obitelj Gojmerac. Pisma u knjizi ‘Rani Andrić’, objavljenoj 1980., spominje Miroslav Karaulac. Dok je skupljao materijal za knjigu, u Zagrebu mu je jedna gospođa rekla kako se njezina teta dopisivala s Andrićem te mu donijela svežanj pisama. Moguće je da je dio toga i u Beogradu”, kaže Marić.
Julijana Matanović citira Karaulca, svežanj prepiske našao je kod Fanike Bihler ”uvezan u plavu svilenu vrpcu, onako kako ga je ona ostavila”. Julijana Matanović priprema se za rad na knjizi o spomenutim Andrićevim pismima koja će biti tiskana u nakladi HKD Napredak Zagreb.
“Oduvijek me intrigirala Andrićeva biografija. Ne mislim na onaj dio za kojim posežu ocjenjivači u trenutku kad ne mogu ništa prigovoriti književnom tekstu, ali žele umanjiti važnost pisca. Njih ni u tom slučaju ne zanimaju stvarni razlozi nekih Andrićevih odluka, nego samo podaci kojima će ući u polemiku zbog osobnih interesa. Andrića čovjeka najbolje sam osjetila u romanu, a ne u stručnim analizama. Mislim na roman ‘Knjiga o krilatom fratru’ Dragana Pavelića. Nekoliko sam puta držala kolegij ‘Ivo Andrić i suvremeni hrvatski pisci’. Andrićev život, život čovjeka koji je s dvije godine ostao bez oca te je bio odvojen od majke, protekao je u nadoknadi gubitaka. Sve dalje što se događalo, kako se ponašao, razumljivo je u tom kontekstu.”
Govoreći o Andrićevu emocionalnom životu i poznanstvu s Evgenijom Gojmerac, podsjeća da je do 66. godine pisac ostao neoženjen “a tako je dobro poznavao žensku osjećajnost. Dovoljno je samo spomenuti dvije različito opisane žene u romanu ‘Travnička hronika’; ženu francuskog i ženu austrijskog konzula. I njima pridružiti domaće žene koje razumije jedino mladi Francuz.”
Detaljna provjera
S dozom je nelagode pristala razgovarati, jer pisma je, uz presliku rješenja grafologa, dobila na uvid tek prije četiri dana. Franju Marića upoznala je prije četiri godine, zajedno su radili na otvaranju Andrićeva kutka pri Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, koji je Julijana Matanović vodila godinu i pol. “Gotovo sve knjige u Kutku nabavljene su iz privatne kolekcije Franje Marića, pa tako i prvo izdanje ‘Proklete avlije’, s Andrićevom posvetom Petru Šegedinu, u Parizu 1956., i s Andrićevim ispravcima tipfelera. Franjo mi je jednom rekao da su se ‘pojavila’ pisma i da bi ih trebalo otkupiti. Nakon što bih ja objavila tekst u kojem spominjem ili Andrića ili Evgeniju Gojmerac, čula bih se s Marićem i on bi rekao da su pisma ‘još tu’.”
Ističe da sada valja prvo napraviti detaljnu provjeru kako bi se utvrdilo koja su pisma poznata. “Za sada mogu reći - na temelju onoga što znam kao Andrićeva čitateljica - da ima i onih ‘necitiranih’. Nakon toga pisma treba ‘obraditi’; kako se Andrić obraća Evgeniji, koga spominje u pismima, o čemu joj piše i tko je njemu Evgenija, to ‘drago dijete’.
Pojedini motivi pisama mogu se dovesti i u vezu s njegovom prozom (primjerice opisivanje povratka iz zatvora prema Ovčarevu i spominjanje željezničke stanice u Brodu gotovo je identično atmosferi priče ‘Pismo’ iz 1920.). Priča ‘Pakao’, pronađena i u ostavštini, ali već objavljena u beogradskom listu Misao 1926. (knjiga XXI, sv. 5. i 6.) i pet godina poslije u Jugoslovenskoj pošti (Sarajevo, 14. 11. 1931.) zanimljiva je po tome što se u njoj na kraju javlja Evgenija, žena grešnog Konzula (‘Evgenija…Ima pakla… Postoji pakao!, ‘Nema, ili, nema! Ustani, ne boj se, nema ničega…’)”.
Evgenija Gojmerac bila je dvije godine mlađa od Andrića. Rođena 1894., umrla 17. rujna 1915.
Matanović navodi: “Zanimljivo je da Krleža u Dnevniku zapisuje: Umrla je Eugenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Eugenija Gojmerac. Fraza da život ‘teče dalje’ glupa je, nesumnjivo, a da život doista teče, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze, i tako ljudi teku Jurjevskom ‘dosita dalje’ kao da Eugenija Gojmerac nije umrla”.
Prepiska, kaže Matanović, traje od 3. prosinca 1913. do 31. srpnja 1915. “Prvo pismo je iz Beča, posljednje, koje ona nije ni pročitala, stiže iz Zenice, kamo je Andrić stigao nakon Ovčareva. Pisma spominje ponovno Karaulac 2000. godine (knjiga ‘Ivo Andrić, Pisma’): ‘Iz tamnice u tamnicu pratiće ga verno svojim pismima, slati mu redovito izvještaje, sve pustošnije iz sveta nekadašnjih đačkih dana. Strpljiva, zaneta i uznemirena Andrićem, ona će se stalno nadati, uvek više nego što sme, da ta Andrićeva duga bolest i zatočenje moraju imati dobar i u principu brz ishod…’.
Pisma su iz dviju važnih godina Andrićeve biografije, 1914. i 1915. (kad je uvršten u Hrvatsku mladu liriku), uhapšen od austrougarskih vlasti, prošao tamnice; Split, Šibenik, Maribor…”.
Matanović navodi detalje iz pisama ističući da je sadržaj nekih otprije poznat: “1914. piše s broda Višegrad, obraća joj se s Draga mala Evgenija, pozdravlja s tvoj blagodarni prijatelj Ivo Andrić, sasvim bijedan čovjek…
22. 7. 1914. je u Splitu, dok je pod policijskom prismotrom (Draga mala prijateljice), traži da ode na fakultet, neka joj pomogne Wiesner… A ja sam tvoj prijatelj Ivo Andrić, šalje joj splitsku adresu, Hrvojeve ulica 8. 22. 12. 1914. iz Maribora razglednicom čestita blagdane, mala prijateljica, “U zadnje vrijeme opadam rapidno…”.
Dopisnica
Pet je pismena iz 1915., godine kad umire Evgenija. Na dopisnici poslanoj iz Maribora 13. stoji: “Mnogo se čudim draga prijateljice…”. Čudi se što ona misli da joj piše rijetko, pita za zubara, kaže joj da moli Boga za njega… “Budi zdrava i valjana”, Tvoj Ivo Andrić.
Potom Matanović navodi razglednicu, dosad najvjerojatnije nepoznatu, također iz Maribora, datiranu na 28. veljače.
”Opet sam slab. Slabo spavam. Ne mogu ni da radim u posljednje dane. Biće da si dobro i zdravo, Pozdrav, tvoj Iv.An.”
Od ranije je poznato pismo iz Ovčareva, pisano 30. ožujka u kojem, sažima Matanović, piše o dolasku, o majci, malo je “nervozniji” rukopis, čista livada, žuljevi na dlanovima, dočekali ga kao izgubljena sina, proputovao kroz Zagreb…
Završava s “Daj, čuvaj zdravlje i budi valjana. Piši često svom Ivi!”
U srpnju Andrić stiže u Zenicu, a zadnjeg dana tog mjeseca šalje joj posljednje, od ranije poznato pismo: ”trpiti se može naučiti samo trpeći”..., “Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnosti i umrijeti. U svakom slučaju javi se tj. ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj ipak da se javiš. Pa sjeti me se u testamentu…”
“Mnogo će me veseliti, ako se ubrzo javiš zdrava i vesela. Voli te i pozdravlja Iv.An.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....