VLADAR SKANDINAVSKOG KRIM-NOIRA

'OTAC SE BORIO NA STRANI NACISTA, HITLER MU JE BIO BOLJI OD STALJINA' Jo Nesbø ekskluzivno za Jutarnji list

 Neja Markičević/CROPIX

Pisac. Glazbenik. Broker. Bivši nogometaš. Strastveni penjač. Ne nužno tim redoslijedom. Norveški majstor krimića Jo Nesbø prošli je tjedan boravio u Zagrebu kao gost Noir Festivala, a iako je glavni razlog njegova dolaska bila promocija hrvatskog prijevoda romana “Snjegović” , Nesbø se posjetu Hrvatskoj najviše veselio zbog činjenice da će nekoliko dana moći uživati u svom omiljenom hobiju - slobodnom penjanju. Iz Norveške je doputovao zajedno sa sedmero prijatelja penjača s kojima je slobodno vrijeme provodio na stijenama Kalnika, najpopularnijeg penjališta sjeverne Hrvatske, a na razgovor u hotelu Esplanade došao je odlično raspoložen i preplanuo od sunca. Nakon što smo se rukovali, na ruke je nanio neku vrstu voska koja pomaže da koža brže zacijeli. Penjanje je njegova najveća strast pa stoga ne čudi da je, kako je sam rekao, sretniji bio kad se uspio popeti na razinu s oznakom 6 C (koja označava težinu uspona), nego kada mu se knjiga prvi put našla na listi bestselera Der Spiegela.

Skandinavski noir

Jo Nesbø od ranog je djetinjstva bio okružen knjigama; majka mu je bila knjižničarka, a otac strastveni kolekcionar, pa su knjige bile posvuda u njihovu domu. Čitanje je vodilo pisanju, ispočetka je pisao tekstove za bendove svojih prijatelja, a potom i za vlastiti bend, s kojim je sredinom devedesetih održavao i po 180 koncerata na godinu.

- Obje profesije bave se pričanjem priče, a za mene je to način da se izrazim. Kad sam pisao tekstove za bend, muziku sam koristio kako bih mogao pjevati te tekstove, nikada nisam prvo smišljao glazbu pa tek onda tekst - objašnjava.

Omiljena knjiga mu je Nabokovljeva “Lolita”, a za sebe kaže da piše o zabavnim stvarima, ali da ih doživljava ozbiljno. Govoreći o novom valu skandinavskog noira, rekao je da je to samo etiketa kako bi se knjige bolje prodavale, ali slaže se da u Skandinaviji postoji tradicija žanra krimića, čiji su prethodnici švedski bračni par Maj Sjöwall i Per Wahlöö.

Ljubav i umorstvo

- Oni su krimiće izvukli iz kioska, smjestili ih u ozbiljnu literaturu i učinili ih prestižnim žanrom. Ono što je u drugim zemljama samo trivijalna zabava, to je u Skandinaviji ozbiljna literatura i tu leži tajna našeg uspjeha - smatra.

Ne voli kad ga nazivaju “novim Stiegom Larssonom”, no kaže, moglo je biti i gore - “mogao sam biti i novi Dan Brown”. Umjesto toga, citira mi jednog norveškog pisca, Aksela Sandemosea, koji je tvrdio da postoje dvije stvari vrijedne pisanja, a to su ljubav i umorstvo. Zašto ste on odlučio pisati o umorstvima, a ne o ljubavi?

- Rekao bih da i ja pišem o ljubavi. U mojim knjigama postoje dvije strane medalje. Ne možete imati mržnju bez ljubavi; da bi mogli mrziti, ljudi moraju imati jake emocije, moraju voljeti nešto. A u većini mojih slučajeva motiv za ubojstvo su jake emocije, a ne novac ili moć.

Beznadno romantični

Nesbø često piše na aerodromima ili u avionima (detektiv Harry Hole, glavni lik njegovih romana, nastao je upravo na letu od Osla do Sydneyja), a na tribini održanoj u četvrtak u Cineplexxu izjavio je da pisci pišu o sebi i o svom životu čak i kad pišu žanrovsku literaturu. Koliko ima autobiografskih detalja u Harryju Holeu i što im je zajedničko?

- Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da postoje određene stvari u našim osobnostima koje su vrlo slične. To nije nešto što sam planirao i dok pišem to ne vidim, ali kad pogledam unatrag primijetim da se u Harryjevu životu događaju stvari koje se događaju i u mom životu - na primjer kad on govori o odnosu sa svojim ocem, zapravo opisujem odnos s mojom majkom. Zajednička nam je težnja za izolacijom i želja da dosta vremena provodimo sami; nastojimo biti socijalni, ali uvijek moramo imati mogućnost uzmaka. Također smo obojica analitični i beznadno romantični, što je paradoks: s jedne strane smo analitični, gotovo cinični, a s druge strane romantični do te mjere da uvijek ponavljamo iste pogreške, ali ne možemo si pomoći - kaže Nesbø i dodaje da je priča o Harryju zapravo priča o moralnim dilemama, a razlog zbog kojeg se čitatelji toliko vežu za njega, kaže, jest to što on ne donosi uvijek moralno ispravan izbor. Smatra i da njegove priče nisu priče o korumpiranim društvima, nego o korumpiranim pojedincima. Ipak, ne uljepšava stvarnost, a Oslo o kojem piše mračnija je verzija Batmanova Gotham Cityja, iskrivljena projekcija stvarnoga grada.

- Kad grad dosegne određenu veličinu, u njemu se događaju stvari kao u bilo kojem drugom velikom gradu. Oslo se - kao i cijela Norveška - malo više otvorio svijetu tek posljednjih 15-20 godina. To otvaranje je donijelo, nažalost, i više kriminala. Ipak, jako volim svoj grad. Rođen sam u Oslu, ali kad mi je bilo osam godina preselili smo se u Molde, a svi moji prijatelji ostali su u Oslu. Noćima sam sanjao o Oslu i kako mu se vraćam, sve dok se nisam doista vratio i znam da se više nikada neću odseliti iz njega.

Priče s Istočne fronte

Osim u Oslu, Nesbøve priče događaju se u cijelom svijetu, a u njima pokriva širok dijapazon tema, od norveške Vojske spasa i rata u Hrvatskoj u “Spasitelju”, do dječje prostitucije na Tajlandu u “Žoharima”. Priče crpi iz mjesta na koja i sam putuje, a 60 posto likova u njegovim ranim romanima nastalo je iz razgovora s lokalnim vozačima taksija koji su mu glavni izvor informacija. “Crvendać”, njegova najpolitičnija knjiga, temelji se, pak, na iskustvima njegova oca iz Drugog svjetskog rata.

- Mislim da je to moja najosobnija knjiga, pogotovo dijelovi s Istočne fronte, to su priče moga oca i nisu fikcija, nego ih je on stvarno takve proživio, a ja sam ih preuzeo od njega. Moja obitelj bila je na različitim stranama tijekom rata: otac se borio na strani Nijemaca, a članovi majčine obitelji bili su u Pokretu otpora. Svi oni napravili su izbor i snosili posljedice toga izbora.

U Norveškoj je vladala jedna vrsta srama u vezi s tim, i ja sam htio pisati o tom osjećaju. Jedan povjesničar mi je rekao da je najteža stvar kad pišete o povijesti ta da pokušate razumjeti ljude u to doba i ono što su znali tada.

Naučili lekciju

Kad sam pitao svoga oca koji je odrastao u Brooklynu i bio uvjereni antikomunist i antistaljinist, zašto je izabrao Nijemce, odgovorio mi je da je bila riječ o načinu na koji je on vidio Europu: demokracije kao što su Engleska i Francuska bile su manje-više bankrotirale i postojala su samo dva moćna čovjeka - Hitler i Staljin. Kad je već morao napraviti izbor, odlučio se za Hitlera jer je smatrao da je on riješio problem nezaposlenosti u Njemačkoj i da nam je kulturološki bliži nego Rusi. Staljina i Rusiju smatrao je većom opasnošću, ali način na koji je on to gledao bio je da se bori za Norvežane, a ne za Hitlera. Naravno, bilo je i ljudi koji su se priključili Nijemcima jer su smatrali da će nakon rata imati određene povlastice tako da mislim da je bilo raznih motiva i o tome sam pisao u svojoj knjizi: da nije sve crno i bijelo, nego ima i sivog - kaže.

Jedan od likova u “Crvendaću” je i neonacist koji želi spasiti norvešku naciju i bijelu rasu. Smatra li da je na neki način anticipirao Andersa Breivika i njegov stravičan masakr?

- Ne, to je stvar koja se može dogoditi bilo gdje u svijetu i to je lekcija koju smo iz toga naučili. Do tog čina, kad god bih se vraćao s putovanja, jedino što bi se mijenjalo u novinama bila je križaljka, sve ostalo bilo je isto. Ono što se nakon toga promijenilo bila je ideja da je to nešto što se događa negdje drugdje, a ne u našoj nevinoj, sretnoj, norveškoj dolini. No, taj događaj bio je drukčiji od napada 11. rujna u Americi, što je bio politički čin terora. U našem slučaju riječ je bila o jednom čovjeku koji nije predstavljao nikakav pokret, a njegov čin bio je nešto poput incidenta jednog luđaka, nešto kao potres ili lavina. U Švedskoj nikad nisu pronašli ubojicu premijera Olofa Palmea ili motiv za njegovo ubojstvo i moraju nositi sa sobom tu nacionalnu traumu. Ovdje smo odmah doznali tko je to i mislim da ćemo sljedećih godina gledati na to ne kao na važan politički događaj, nego kao na prirodnu katastrofu - ističe Nesbř.

Glazbene reference

Iako u intervjuima sebe često naziva “preplaćenim piscem”, svjestan je, kaže, da mu je uspješna brokerska karijera omogućila dovoljno novca za nekoliko godina lagodnog života, no trebalo mu je deset godina izdavanja u Norveškoj prije nego što mu se dogodio svjetski uspjeh. Prvu knjigu izdao je pod pseudonimom jer s obzirom na to da je u Norveškoj već bio poznat kao glazbenik, bojao se da ga nitko neće shvatiti ozbiljno. No, onda je polako od glazbenika koji piše knjige postao pisac koji svira u bendu. Njegove knjige i danas su prepune glazbenih referenci, a pogotovo se to odnosi na ovu posljednju: od Ryana Adamsa i Neila Younga, do Harryja koji nosi majicu na Joy Division i vodi posinka na koncert Slipknota. Glavni lik u knjizi “Lovci na glave”, pak, sluša Turbonegro. Je li Turbonegro najbolji norveški bend?

- Haha, nije, ali to je bend koji daje uvjerljivo najbolje intervjue. Inače, slušam sve što ste nabrojali, Ryana Adamsa, Neila Younga, Toma Waitsa, Springsteena, Lucindu Williams... Harry je također počeo slušati više jazza, zato što i ja slušam sve više i više jazza, a Joy Division majicu nosi zato što sam i ja nosio jednu sve dok se doslovno nije raspala i pala s mene. Glazba je vrlo učinkovit način da kažeš nekome tko si, a davanje glazbenih referenci učinkovit je način portretiranja lika - kaže, a za kraj ga pitam što je danas s njegovim bendom Di Derre i kako to da nikada nije poželio biti profesionalni glazbenik?

Nije htio kompromise

- Danas većinom sviramo na ljetnim festivalima, no moj brat koji je bio gitarist u bendu početkom godine preminuo je od raka, tako da neko vrijeme nećemo nastupati, ali on bi volio da nastavimo svirati, pa ćemo u dogledno vrijeme sigurno opet početi. Norveška je mala zemlja, tako da ili morate biti popularni cijelo vrijeme ili morate raditi kompromise kako biste mogli preživjeti, a ja to nisam htio. Htio sam raditi samo onakvu glazbu kakvu želim, bez brige hoće li se ona i koliko prodati; nisam htio imati osjećaj da je glazba moj posao i nešto što moram raditi da bih platio režije. Ista stvar je i s pisanjem: to je i dalje moja strast i nešto što radim kad nemam što drugo raditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 23:10