Otac mu je preminuo od srčanog udara usred njihova razgovora, s majkom nema odnos. Radi kao fotograf, snima prizore užasa

- Svi mi moramo pronaći besmislene ciljeve za koje ćemo živjeti; zašto bismo se inače gnjavili disanjem? I na kraju, kad se osvrneš, nakon što si vidio vlastito lice i prepoznao boju svojih očiju, udahnuo zrak i pomirisao tlo, napio se na najčistijim fontanama i najprljavijim izvorima, to je nešto najljepše što možeš reći o životu. Nije da ne vrijedi ništa - napisao je to, tamo negdje pri kraju svoje knjige ‘Sedam mjeseci Maalija Almeide‘ šrilankanski autor Shehan Karunatilaka. Za nju je 2022. godine dobio Nagradu Booker, a kod nas je obavljena u izdanju Lumena, čija je urednica Miroslava Vučić.

Nije se lako probiti kroz stranice ovog romana, no upravo to kao da je poanta. Nije on lagano štivo, krajolici nisu prekrasni, a ljudi uglavnom dobri. Nije da takvim knjigama nešto nedostaje, dapače, one su tu da nas razvesele i uljepšaju nam život. Ide i ova priča u tom smjeru, no put je krivudav, trnovit i mračan. Kako i ne bi kad je naš junak Maali zapravo ono što bi Taylor Swift (opisujući samu sebe) nazvala antijunakom. Za razliku od nje, koja gleda u sunce, ali nikada u zrcalo (kako pjeva u pjesmi "Anti-Hero") naš junak ne gleda ni sunce, već samo mrak. Odmah na početku doznajemo da je kockar, promiskuitetan, nema nikakve odnose s obitelji, a što se tiče njegove karijere... On je fotograf koji snima prizore užasa koje ljudi u Šri Lanci rade jedni drugima, no za sebe tvrdi da nema uvjerenja: radi za onoga tko najviše plati. Pitanje koje se odmah na početku nameće jest je li počeo snimati zbog mraka u sebi ili su užasi koje je vidio stvorili taj mrak? Sigurno je kako za njega ima predispozicije: s majkom, koja pati zbog razvoda od njegova oca, nema nikakav odnos. Oca je na neki način sam ubio, jer je preminuo od srčanog udara za vrijeme razgovora s njim. Živi s dvoje prijatelja i odnosi su im čudni: najprije je upoznao Jaki, koja se nadala da bi mu mogla biti djevojka, no on se zaljubio u njenog rođaka i cimera joj, D. D. No, to što ga je zavolio ne znači da je prestao svlačiti hlače gotovo svakom muškarcu kojeg je vidio.

Naslovnica knjige, Lumen

Sve to o njemu saznajemo nakon njegove smrti. Jer, 1989. godina je, u njegovoj zemlji svi ratuju jedni s drugima, a on je mrtav i ne zna kako je do toga došlo. Je li ga ubila neka od strana za koju je radio, a surađivao je s opasnim ljudima? Dok oko njega vitla kaos okrutnosti i korupcije, Maali se budi u nekakvom uredu, gdje mu govore da je mrtav. Najprije misli da je riječ o snu koji je posljedica neke od droga koje su mu mile, no u nekom času shvaća da je to stvarnost. On je zaista mrtav i ima, kao i svi oko njega, tek sedam mjeseci, odnosno, sedam noći da shvati što se dogodilo, prije nego krene u Svjetlost. I tu počinje priča - Maali odbija ići putem koji se od njega očekuje, nego slijedi duha imena Sena i odlazi iz ureda u kojem se našao, u svijet. Potom se događa cijeli niz toga: posjet raznim ljudima, razgovori koje čuje, promatranje svojih prijatelja i obitelji, a sve to protkano s onim što je bilo prije. U srcu svega je kutija s njegovim fotografijama, onih koje je snimio a da čak ni nalogodavci nisu znali, uvjerivši ih da film njegova Nikona ima manje slika, pa odrezavši negative i sakrivši ih. To je, kako sam kaže, kutija koja bi mogla zaustaviti ratove, i na njima su portreti novinara i aktivista koji su nestali, a ubijeni su i on im je snimio tijela, kao i ministri koji se druže s ljudima s kojima su u ratu. Te njegove fotografije na kraju bivaju izložene u galeriji, da ih svi vide, no ne zaustave ratove. Jer, sukob je u tom dijelu svijeta takav da ga u tom času ništa ne može zaustaviti. Roman zapravo uopće nije priča o ratu, no on je krvava kulisa i daje okus onome što se događa

Priča koju nam govori Maali, koji ni na čas ne glumi da je super karakter (na samom početku nas udara u glavu i kaže da bi, da ima vizitku na njoj pisalo: Fotograf. Kockar. Kurvar.) ružna je, krvava, nepoštena i gnusna. Priča je to u kojoj se čovjek nakratko izgubi i upita se ima li išta smisla i čemu uopće ovaj život. No, kraj donosi tračak svjetla na kojem je čitatelj zahvalan autoru: govori o ljubavi, toliko jakoj da Maali predaje svoju dušu demonu kako bi pomogao svojoj prijateljici, nadi, hrabrosti i nagradi za sve to. I koliko god se kroz neke dijelove teško probiti, jer su tužni i mučni, vrijedi. Jer, šećući kroz trnje, knjiga priča o tome da život vrijedi živjeti. I da je čaroban i lijep, čak i ako oko nas krv teče u potocima i ljudi pokazuju svoje najružnije lice. Vrijedi ga živjeti.