PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

ORLANDO Kameni kip pred crkvom sv. Vlaha u Dubrovniku podsjetnik je na vitešku slavu, ali i nesretnu ljubav

 Nikša Duper / HANZA MEDIA

Junački se borio protiv nekrsta. Njegove avanture bijahu nadaleko poznate, o njima pjevahu najvažniji pjesnici onoga vijeka što je nastupio nakon što nekrst bi protjeran, pobijeđen i odbačen daleko od naših granica, a talijanski renesansni pjesnik Ludovico Ariosto početkom šesnaestog stoljeća, kad već nastupi renesansno doba, sroči o njemu viteški ep “Bijesni Orlando”. Srednji vijek davnim se već činio, davni bjehu križarski ratovi, minuše s njima i provale Barbara u Europu, s istoka se, negdje od balkanskih strana, tek slutihu novi, tursko-seldžučki neprijatelji i nekrsti, pa se Ariosto, opušten time što krv davno minu, prepustio šalama i veselju, čistoj i vedroj radosti viteškog bojevanja. Sav užas Orlandov ostao je negdje duboko u mraku davnina. Renesansa ga obasja humorom epohe.

Orlando nije bio od onih koji su osvajali Jeruzalem, preotimali ga od jeruzalemskih starosjedilaca, od onih koji su Jeruzalem preoteli od još starijih starosjedilaca, nego je bio među vitezovima koji su branili Pariz od Saracena. Okupio ih je Karlo Veliki, pod znamenjem svetoga križa, da u ime Gospodinovo kolju Arape. Istini za volju, oni su se, Arapi, pod nekim drugim znamenjem i u ime istoga, premda drukčije imenovanog Boga, okupili da kolju kršćane. U tom sveopćem klanju pobjednik neće biti onaj na čijoj se strani nađu junačniji vitezovi, nego onaj na čijoj će strani biti rječitiji pjesnici. Pobijedit će onaj koji osmisli takav epski stih koji će moći da podnese teret vjekova. Arapi, vazda skloniji lirici, ostat će tu bez ikakvih šansi. A bez početne snage epike, bez ratničkog marša desteraca i dvanaesteraca, nema ni humora koji se stoljećima kasnije javi, nakon što se ratnička srca ohlade i okamene. A bez humora nema ni Orlanda.

On se, pak, nesretnik, zagledao u princezu Angeliku, ali viteške su ga dužnosti spriječile da joj to na vrijeme stavi do znanja, te je ona pošla za drugoga. I to za neprijatelja, za običnoga saracenskog vojnika Medora. Orlando je sišao s uma od ljubomore i nemoćnog bijesa. To što mu je crni Arapin preoteo ljubu za njega bi teži poraz od sveg što ga je moglo zadesiti na bojnome bolju. A nije ga tamo zadesilo ništa. U ratovima i viteškim obračunima Orlando je bio pobjednik. U ljubavi, međutim, i u poeziji, još od srednjega vijeka pobjeđuju gubitnici.

Moj Orlando nije, međutim, Ariostov. Nije ni onaj Virginije Woolf, koji u trenutku mijenja spol. Moj je Orlando onaj dubrovački. Godine su 1969, 1970. i 1971, pa još nekoliko godina zatim, sve do smrti tetke Lole, kada smo za duga vremena prestali odlaziti u Dubrovnik. Vrtio sam se tada oko njega, sve se saplićući o golubove - koji tada nisu bili doživljavani kao štakori potkrovlja, nego kao ukras bijeloga grada - a Orlando mi je bio kao da će svakog trenutka oživjeti. Žalobni smiješak na njegovu licu djelovao je tako kao da mu kamen brani da ne progovori. U rukama je držao metalni mač. Zašto i mač nije od kamena? I kako je kameni kip uspio ugrabiti metalni mač kada takve mačeve drže samo živi ljudi?

To mi je bilo na umu dok sam proučavao Orlanda. A onda bih ga obišao s leđa i već me je kao trogodišnjaka obuzimala njegova tužna sudbina: on nikada neće vidjeti ono što mu je za leđima. Kameni kip nikad se neće osvrnuti. Od tog saznanja do saznanja o vlastitoj smrtnosti proći će kratko vrijeme.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:52