EKSKLUZIVNO

‘Orkanska bura rasplamsa zastrašujući požar koji ugrozi Split. Šest ljudi je nestalo. Ako se samo jedan ne javi...‘

Jurica Pavičić

 Nera Simic/Cropix
Donosimo poglavlje iz novog romana ‘Žigice‘, našeg kolumnista i nagrađivanog književnika Jurice Pavičića. Nakladnik je Stilus

Na splitskoj je izlaznoj petlji skrenuo nadesno i usmjerio auto prema istoku. Nastavio se voziti gradskom pristupnom cestom. Vozio je uz rub groblja i produžio u smjeru stare vojne streljane. Pogledao je na sat. Bilo je šest sati i osam minuta.

Otprilike u to vrijeme trebalo je svanuti, pomisli Stanko. Baš s tog mjesta i u to vrijeme inače bi vidio kako iznad planine izlazi krupni Sunčev kolut. Ali sad se nije vidio ni osvit, ni Sunce, čak ni planina. Kroz vjetrobransko staklo Stanko je vidio tek gusti dim i čađu koje raznosi vjetar.

Do Stobreča se cesta još nekako vidjela. No netom što je prešao križanje uz stobrečku plažu, auto je zašao u oblak tamnog, smrdljivog dima. Stanko je spustio u drugu brzinu i nastavio voziti naslijepo. Nagorjeli smrad pekao mu je nosnice. Još je čvršće zatvorio prozore da što manje smrada prodre kroz stakla kabine.

Otvorio je prozor

U to bi doba za radnog dana ta cesta inače bila inače zagušena od gužve. Stanko se sad istom tom cestom vozio sablasno, začuđujuće sam. U njegovu smjeru nije vozio nitko, a iz suprotnog bi tek tu i tamo naišao pokoji auto, pun ljudi i stvari, s čitavom obitelji koja se u panici evakuira pred ognjem. Za radnog bi mu dana od Splita do hotela u Podstrani inače trebalo pola sata. Sad je donde stigao za par minuta. I ondje naišao na prvu kontrolnu točku.

Policajac mu je rukom mahnuo da se okrene i vrati odakle je došao. Stanko je otvorio prozor i pokazao mu iskaznicu Civilne zaštite. Policajac je odmah ustuknuo, impresioniran dokumentom. Kolegijalno mu je mahnuo i pomaknuo barikadu.

Nastavio je cestom koja je i dalje bila obavijena dimom. S obiju strana ceste vidio je ljude u dvorištima, pogleda zabrinuto uprta u nebo, pripravne braniti okućnice. Dvorišnim su šmrkovima zalijevali krovove kuća, krošnje drveća i voćke. Sa smrknutom su zebnjom promatrali krošnje alepskih borova. U drugoj prilici i u druga vremena oni su bili dobra hladovina, pejzažni ures, turistička blagodat. Smolasti, masni i zapaljivi, sa šiškama koje bukte i frcaju, borovi su sad bili samo i jedino prijetnja.

Vozio je dalje put juga uskom uzobalnom cestom kroz gusto izgrađeno područje. Nakon desetak minuta stigao je do zavoja pred lukom Krilo Jesenice. Ondje je naišao na novu barikadu. Policajac s mokrom krpom na licu kršio je ruke u zraku, dajući znak da dalje ne može. I nije se moglo. Na tom se mjestu požar spustio do ceste i presjekao je napola.

image

Naslovnica novog romana Jurice Pavičića koji, u izdanju Stilusa, izlazi sredinim travnja

‘Očekuju me‘

Policajcu je pokazao iskaznicu. – Očekuju me – rekao je.

Iskaznica inspektorata zaštite od požara policajca se uočljivo dojmila. Salutirao mu je, podignuo barikadu i pokazao rukom prema grupici ljudi dalje niz cestu. – Ondje je inspektor ako njega trebate – rekao je. – Dalje ne možete, najbolje vam je parkirati ovdje.

image

Naslovnica novog romana Jurice Pavičića koji, u izdanju Stilusa, izlazi sredinim travnja

Stanko je tako i učinio. Zaustavio je auto uz rub i nastavio pješice.

Kao inspektor protupožarne zaštite Stanko je dobar dio života proveo po požarištima. Naviknuo je na vonj paleža. Nakon trideset godina nosnice su mu bile baždarene na taj vonj. Poznavao ga je i znao mu čitati nijanse. Ali smrad koji je sada osjećao bio je drukčiji. Posvuda uokolo širio se neki kemijski vonj, oštar i mastan. Stanko ga je znao raspoznati. Bio je to smrad običnog šumskog požara, ali pomiješan s vonjem spaljenog dizela, guma i strojnog ulja. Tako obično smrdi zapaljena garaža. Ali ovo je bilo puno, puno veće od garaže.

Slijedio je policajčev primjer, smočio bocom vode neku krpu i stavio je na nos. Pristupio je skupini policajaca i predstavio se. Dvojica temeljnih policajaca pogledala su ga sa smjesom znatiželje i strahopoštovanja. Treći – u civilu – pružio mu je ruku. Bio je to mlađi, naočit čovjek s crnom bradicom.

– Vi ste inspektor protupožarne?

– Jesam. Stanko Barada.

– Petar Foretić – rekao je. – Ja ovo vodim.

Stanko ga pogleda. Foretić je bio čovjek u ranim tridesetima ili čak mlađi. Nije s njim nikad dosad radio niti ga poznavao. Istrage požara obično bi davali mlađim inspektorima jer nisu bile zahtjevne. Ipak, ovo nije bio bilo kakav požar. Stanku bi draže bilo da su jutros poslali nekog iskusnijeg.

Fradelić ga je gledao, kao da je uočio Stankovu skepsu. A onda je progovorio. – Hoćete izvidjet kakva je situacija?

– Pa, kakva je?

– Pogledajte sami. Situacija je užas.

image

Ilustrativna fotografija, požar

Niksa Stipanicev/Cropix/Cropix

Stanko je prišao zavoju ceste odakle se bolje vidjelo. Pred njim se otvorio prizor. A kad ga je vidio, Stanko je shvatio da mladi inspektor ne pretjeruje. To jest bio užas.

Barada je trideset pet godina radio taj posao. Vidio je u karijeri desetina i desetina požara, nagledao se kratkih spojeva, zaboravljenih kalorifera, paleža mafijaških auta, prijevara s osiguranjem, heroinskih ovisnika koji idu zagrijati žlicu pa spale šumu. Vidio je požara velikih i malih – ali nešto nalik ovome nije nikad. Ovo što je vidio činilo se kao kraj svijeta.

Požar je vjerojatno počeo negdje gore, oko hrpta. Tinjao je kraće ili duže i slabo se širio. A onda je – očito – usred noći zapuhala bura. A kad je zapuhala, vatru je razgorjela brzo i razgorjela posvuda.

Požar se spuštao s obronka

Tjeran vjetrom, požar se počeo spuštati s obronka prema kućama. Zahvatio je prvo terase s voćnjacima, nasadima bajama, višanja i trešanja. U nekom je trenutku reful bure očito sekundarnu vatru prebacio bliže moru. Na kosom terenu vatra se lako širi nadolje. Zapaljena trava prenijela je požar na krošnje drveća na nižim terasama. Ako je požar dotad bio prizeman, učas je postao ovršni. Čelo požara vjerojatno se spojilo s nekim od sekundarnih požara i zahvatilo borove uz more. Borovi su kakvi već borovi budu: stari, suhi, a opet puni masne zapaljive smole. Smola je planula poput benzina. Granate usplamtjelih šiški prebacile su vatru na cestu, vrtove i krovove najbližih kuća. Morao je planuti prvi sekundarni požar, pa drugi, peti, možda deseti. Na koncu je jedna od tih ognjenih kugli požar prenijela i na brodove u luci.

Stanko je promatrao prizor, a iz onog što je vidio razabirao je vjerojatni scenarij. Prvo je planulo par starih drvenih ribarskih kaića odmah uz borik. Požar se tad vjerojatno prebacio na plastični gliser u dnu mandrača. Gliser je sad ležao na dnu plićaka, raspuknut, nagorio i crn od eksplozije. Benzinske se spremnike brodova zimi obično ostavlja prazne da se benzin ne iskvari. Ali ako je gliser bio čarterski, možda je bio pripremljen za transfer. Možda je bio pun benzina. Možda je rezervoar eksplodirao. A od tog časa više nije bilo pomoći.

image

Jurica Pavičić

Nera Simic/Cropix

U luci Krilo Jesenice zimi je usidreno stotinjak drvenih brodova za lokalna kružna putovanja. U toplim mjesecima kriljski su drveni kruzeri razvozili turiste na tjednim krstarenjima po otocima i obali. Sada – na koncu zime – brodovi su mirovali sređeni i raspremljeni, čekajući travanj i početak sezone. Bili su načičkani jedan do drugoga na gusto prekrcanom sidrištu. Rezervoari su im morali biti puni: za razliku od benzinskih, dizelski se spremnik zimi puni do vrha da gorivo ne bi imalo dodira sa zrakom. Kad je gliser eksplodirao, planuo je prvi od vezanih brodova, njemu susjedni i najbliži. Vatra se potom proširila na susjedni, pa na njemu susjedni. Stanko je mogao samo zamisliti čega sve zapaljivog na tim brodovima ima. Drveni madiri, palube i klupe, jedra, konopi, posteljina, platnene tende, opleteni baštuni, bokobrani od kamionskih guma, ležaljke i ukrasni jastuci. Sve je to sad gorjelo u apokaliptičnom ognju. Vatra je neravnomjerno bjesnjela, načas bi se primirila, a onda bi je razgorio reful vjetra ili eksplozija spremnika goriva. Stanko je znao jasno razabrati dvije vrste eksplozija. Jedna – oštrija i bješnja – značila je da se razletio benzinski rezervoar. Druga, potmulija, tamnija i s više dima, bila je eksplozija spremnika dizela. Kad bi eksplodirali, dizelski su spremnici puni do čepa gorjeli postojano i dugo. Iz vatrenog zida začuo bi se potmuli tutanj, a rezervoar bi planuo u stupu vatre nalik plamtećem cvijetu.

image

Ilustrativna fotografija, požar

Niksa Stipanicev/Cropix/Cropix

Stajao je i gledao

Stanko je stajao i gledao. Promatrao je ljude koji su stajali uz cestu i gat ne obazirući se na opasnost. Gledali su kako plamen guta osigurane i neosigurane brodove, zajmove i hipoteke, kredite na koje su založene kuće i obiteljska djedovina. Planina dugova i tri generacije truda gorjele su na mirnoj, ledenoj vodi. Sada su ti ljudi očajni. Sutra će, znao je, biti bijesni.

Kako se požar bližio kućama i brodovima, tako su pred požarnu frontu pristizali sve brojniji vatrogasci. Uzobalna je cesta bila načičkana vatrogasnim kamionima. Profesionalne vatrogasne postrojbe penjale su se po krovovima i verale uz padinu s razvučenim crijevima. Čula se vika, dozivanje i plač. Mještani su mišicama premještali aute parkirane na hidrantima. Polugom su obijali šahte, krčili put kroz divlja naselja, prepriječena parkirališta i zagušene prometnice.

Stanko je promatrao policijskog inspektora. Znao je da Foretiću – ako se tako zvao? – nije lako. Kod uobičajenog požara, znala se i rutinska procedura. Foretić bi rasporedio temeljne policajce i naložio im da okruže požarište. Dao bi im nalog da osim vatrogasaca nikog ne puštaju ni unutra ni van. Da fotografiraju mobitelom sve što primijete. Naložio bi im da svim nazočnima zapišu podatke i adrese, da od svih koji su uokolo uzmu izjavu, da nađu svjedoke koji su vidjeli gdje je prvo planulo, kada i – možda – kako. I Foretić je morao znati, kao što i Stanko zna, da ako je požar tko namjerno zapalio, taj je netko vjerojatno negdje u blizini. Piromani vole gledati požar, vole sudjelovati u gašenju. Ako bi policajci popisali sve koji su na licu mjesta, s tog se popisa moglo izlučiti sumnjivca.

To je tako bilo u teoriji. Ali ovog jutra ta je teorija otpadala. Jer ovuda su se smucale stotine neznanaca. Još rano ujutro preko društvenih su se mreža mobilizirali dragovoljni građani gasitelji. Preko WhatsAppa organizirano su se sjatili vojni veterani, skauti, davatelji krvi i nogometni navijači. Stotine ljudi u civilu trčale su unezvijereno uokolo, s mokrim ponjavama preko nosa, ali u kratkim majicama i hlačama, čak i natikačama. Hitna je pomoć iz oblaka dima izvlačila ozlijeđene gasitelje s polomljenim udovima, opeklinama ili plućima punim dima. U tom metežu bilo je nemoguće registrirati tko ulazi ili izlazi, tko je prisutan, a koga nema. Jedino što su policajci mogli bilo je preusmjeravati promet, legitimirati vozače i propuštati ozlijeđene. Inspektor će u istragu krenuti s velikim ništa.

Sredina jutra

Stanko je nastavio promatrati taj kaos još sat ili dva. A onda je sredinom jutra bura jenjala, kao što obično jenja polovicom dana, kad kopno ugrije. Iza deset zrakoplovstvo je konačno uspjelo podignuti kanadere. Gasiteljski su avioni s površine zaljeva skupljali morsku vodu i prolijevali je po čelu požara. Kiša morske vode padala je po nasadima trešanja, loze i smokava, a onom tko je te vrtove obrađivao bilo je zapravo svejedno. Ako im vrtove ne spali oganj, obradivu će im zemlju uništiti slana voda.

Kad su se avioni podignuli, a vjetar minuo, požar se počeo smirivati. Oko jedanaest su kanaderi i vatrogasci zaustavili čelo požara na prilazu Splitu. Gore, u planini, požar je do polovice dana stigao do granice kamenjara i vrištine gdje ionako više nije bilo ničeg što bi moglo izgorjeti. Do podne su vatrogasci lokalizirali požar iznad kuća u luci. Preostali su brodari odriješili brodove i izvukli ih na sigurno, na sredinu kanala. Turistički jedrenjaci plutali su apsurdno nasred kanala dok se iz njihova porta uz obalu dizao gusti dim.

Skauti i navijači stajali su grupama na magistralnoj cesti, prljavi, čađavi i znojni, iščekujući upute. Činilo se da je udar minuo, najgore prošlo.

Stanko je znao što sad slijedi. Vatra će još satima tinjati na beskrajnom pocrnjelom zgarištu. Vatrogasci će cijeli dan i idući noć nadzirati požarište zalijevajući posljednja uporišta na kojima požar još tinja. Tijekom popodneva počet će zbrajanje štete. A onda – kad se sve smiri, kad i zadnja žerava zgasne – počinje njegov posao. On ulazi na požarište.

Sjeo je u auto i upalio radio. Glasnogovornik županije na vijestima je iznio prvu procjenu štete. Opožareno je, naveli su, tri i pol tisuće hektara. Materijalna šteta se zbraja, ali se procjenjuje na desetke milijuna eura. Spaljeno je jedno trgovinsko skladište, dvadeset gospodarskih i šesnaest poljoprivrednih zgrada, trideset šest plovila, dvadeset tri nenastanjena i sedam nastanjenih stambenih objekata. Izgorio je jedan vulkanizerski servis i peradarnik s tri tisuće nesilica. Ne zna se je li izgorio itko od ljudi. Ali šest se osoba u trenutku javljanja vodi kao nestalo.

Šest obitelji

Razmišljao je o tih šest obitelji, šest supružnika, djece ili roditelja koji u ovom času ne znaju je li im bližnjega pojeo oganj. Ti ljudi žive u zebnji i zamišljaju najgore. Većina će se iščeznulih do kraja dana javiti. Ispostavit će se da su negdje zapeli, zaspali, zapili se, da im je iscurio mobitel ili su bili nemarni i ignorirali pozive bližnjih.

Tako će biti, vjerojatno. Tako će biti s većinom njih. Ali ako se samo jedan ne javi, ako je samo jedan izgorio, tada se sve mijenja.

U međuvremenu dim se polako razilazio. Ali i dalje je sve smrdjelo: zrak, voda, zemlja, presvlake u autu, čak je i njegov džemper smrdio na garež. U gradu je promet opet živnuo. Život se vraćao u normalu.

Ako se samo jedan od onih šest ne javi, pomisli Stanko, tada Foretić neće tražiti palikuću. Tražit će ubojicu.

Jurica Pavičić novinar je i kolumnist Jutarnjeg lista. Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. Autor je i više publicističkih knjiga. Kao književnik debitirao je romanom Ovce od gipsa po kojem je snimljen film u režiji Vinka Brešana. Uslijedili su romani Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda, Prometejev sin i Mater Dolorosa; zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu te zbirka izabranih priča Skupljač zmija.

Po priči Patrola na cesti snimljena je i nagrađivana kriminalistička miniserija u režiji Zvonimira Jurića. Kratke priče i romani Jurice Pavičića prevedeni su na više jezika. Roman Crvena voda osvojio je nagrade Fric i Ksaver Šandor Gjalski te doživio iznimnu recepciju u Francuskoj gdje je 2021. osvojio više nagrada među kojima su i nagrade Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić i Le Point du Polar européen za najbolji kriminalistički roman europskog autora, napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:08