Olja Savičević Ivančević: Kaubojce volim jer pričaju o pravdi koje inače nema

ZAGREB - “Adio kauboju” u izdanju Algoritma prvi je roman Olje Savičević Ivančević. Za rukopis zbirke priča “Nasmijati psa” nagrađena je nagradom Prozak, dok je za zbirku poezije “Kućna pravila” dobila nagradu Kiklop. U povodu izlaska njezinog “poetskog vesterna iz Dalmacije”, s književnicom smo razgovarali o vesternima, književnoj potentnosti malih sredina te Dalmaciji sad i nekada.

Odakle ljubav prema vesternima?

- Vestern mi je donekle poslužio kao matrica za suvremenu “domaću” i nažalost vrlo aktualnu priču o tinejdžerskom nasilju i odnosima između tri žene koje su izgubile osamnaestogodišnjeg brata odnosno sina. Voljela sam onaj vestern nedjeljom u pet. A stjecajem okolnosti, od desete do petnaeste mogla sam besplatno visjeti na svim projekcijama u jednom tvorničkom kinu, pa je bilo i vesterna.

Uz kaubojce se vezuje i ondašnja fascinacija Zapadom, a kod špageti-vesterna, koji su mi posebno dragi, postoji i izrazita poetičnost, atmosferičnost koja u kombinaciji s okrutnošću i nasiljem daje specifičnu estetiku - iako brutalna, to je čista poezija. Odgledala sam Leonea, Peckinpaha, Corbuccija, Forda, Zinnemanna, Eastwooda itd., čak i easterne i acid vesterne, lude stvari. Sad ih volim više - kao dijete sam ih gledala zato što nije bilo puno izbora, a sad jer su dobri, zabavni i, bez ironije, imponira mi taj njihov osjećaj za pravdu koji u stvarnosti, ali često i u suvremenoj umjetnosti, izostaje.

Mala Ruzinava

Vaše djetinjstvo nije jedino koje je bilo lišeno tzv. ženske pop kulture. Kako to da je ta pojedinost nekako izbačena iz kolektivnog sjećanja na odrastanje 80-ih?

- Nisu u pitanju samo 80-e, u kolektivnoj memoriji i popularnoj kulturi pamćenje ženskog je ili klišejizirano ili gotovo ne postoji. Muško je univerzalno, a žensko je samo “žensko” i to je prihvaćeno zdravo za gotovo, iako ne odgovara istini. “Adio kauboju” je pogled na patrijarhalni, represivni, “kaubojski“ svijet iz rakursa djevojke, prilično senzibilne i senzualne, junakinje našeg doba, koja se, ne bez vraga, zove Ruzinava. Pokušala sam izvrnuti neke stereotipe. Svaki put kad probiješ stereotip, nekog iznerviraš, ali učiniš nešto za slobodu,osvajaš prostor slobode i za sebe i za čitatelja.

Govor vremena

U kojoj mjeri je nostalgija utjecala na tekst?

- Knjiga može biti vremeplov, susret s izgubljenim, ali se nadam da sam se, baš kao i moja protagonistkinja, napokon oprostila s tim svijetom, bar što se literature tiče. Nostalgija je ružičasti raster i predstavlja opasnost za dobar ukus: važno je da ne propušta mlaku i slatkastu sentimentalnost, nego živu i snažnu emociju. Volim old school stvari, melankolične, spore, oni nabrijaniji bi rekli: dosadne. Ipak, u književnosti je, bar meni, važno da jezik bude jezik ovog vremena a diskurz iz prezenta, pa makar se pričalo o sedmom stoljeću.

Kako to da imamo tako malo prikaza života u predgrađu tj. života u malim mjestima uz veće gradove?

- Zato što je većina pisaca preselila u Zagreb? Šalim se. U manjim mjestima ima više vremena za život izvan dnevne rutine, a i predgrađe je jedna iznimno živopisna pozornica, poznajem ga u dušu. Ako to nije dovoljno: Hrvatska je postala država s jednim gradom, a sve ostalo je, kao nikad ranije, suburbija, provincija, a ukoliko šire zahvatimo, i čitav Balkan je predgrađe, margina Europe. Sve nas prati taj prilično pouzdan i konstantan osjećaj predgrađa, sporednosti, spoznaja da živimo u svjetskoj pripizdini i geografski i ekonomski i duhovno.