DOBITNICA BOOKERA

OLGA TOKARCZUK Poljakinja koja je danas veća i značajnija od svake nagrade koju još može dobiti

Olga Tokarczuk
 Reuters
Njezin pobjednički roman naslovljen “Bieguni” originalno je objavljen 2007. U njemu autorica slaže priču oko sudbina ljudi koji žive tako što bježe

Olga Tokarczuk je, čitam u vijesti, osvojila Bookera. Rečena nagrada, naglasimo to odmah na početku, nije ono što se o njoj misli i pretpostavlja u hrvatskoj i u drugim zaostalim bliskoistočnim provincijama, budući da preferira lakoprobavljivu, vlaknima bogatu, intelektualno i emocionalno nezahtjevnu amerikansku literaturu.

Koja čak i kada nije amerikanska neugodno vonja i zaudara na mrtvaje i baruštine Amazona. Ali u posljednje vrijeme se, eto, s vremena na vrijeme dogodi da se obukeri i poneki stvarni pisac, više ne bi li Booker dobio na značaju među ozbiljnijim europskim književnim svijetom, nego što bi Bookerovom šefovlju stvarno bilo do internacionalizacije, mondijalizacije i uozbiljenja ove po koječemu trivijalne britanske nagrade. Uostalom, Man Booker International je 2005. i osnovan da bi se onoj drugoj, The Man Booker Prize, pružio vjerodostojnost izvan zemalja Commonwealtha i pasivnih bliskoistočnih provincija.

Od Kadarea do Han Kang

Sve ovo vrijedi napominjati da bi se reklo kako je, ipak, ovo više nagrada Olge Tokarczuk Bookeru, nego Bookera Olgi Tokarczuk. No, to bi se isto moglo reći i za većinu ostalih dobitnika ovoga instant Bookera: od prvog dobitnika Ismaila Kadarea, preko nigerijskog klasika Chinua Achebea - mogli smo ga čitati još u vrijeme Jugoslavije, u sarajevskim i beogradskim prijevodima - Laszla Krasznohorkaija, Davida Grossmana, ali i genijalne Lydije Davis, američke autorice kratkih priča, koja ni retkom nije prevedena na hrvatski, te Alice Munro i Philipa Rotha - koji se, evo, koliko prekjučer Bogu predstavio i na Ahiret preselio - tako da je jedina prava, budalasta, trivijalna i do zla boga pretenciozna bukerovka, preklanjska dobitnica, Južnokoreanka Han Kang.

Vječni bjegunci

Ali ni to nije dovoljno da o ovoj nagradi previše dobro mislimo. Ili nimalo bolje nego o holivudskom Oscaru za strani film. No, dok je film nesumnjivo američka stvar - ili, što bi Bogdan Tirnanić davno rekao: “Američki film, pa to je pleonazam!”, književnost nije ni britanska, ni komonveltska, ni američka, pa tako ni britanski bukeri nisu relevantniji od ruskih ili arapskih, koji su također, više ili manje, irelevantni.

Ali hajde, ne pretjerujmo sad s bespotrebnom pljuvačinom - koja se ionako više tiče naših lokalnih tabloida i njihovih degeneriranih kriterija, nego stvarnog Bookera - nego kažimo riječ-dvije o pobjedničkom romanu. Engleski naslov je “Flights”, te nam je trebalo malo vremena - dvije-tri duge minute - da odgonetnemo o kojem se to romanu Olge Tokarczuk radi. Riječ je o romanu “Bieguni”, originalno objavljenom 2007, za koji je godinu kasnije dobila uglednu i važnu poljsku književnu nagradu Nike, a 2010. je izašao i u Beogradu, pod naslovom “Beguni”, u briljantnom prijevodu Milice Markić. (Hrvatskog izdanja nije bilo, premda je u neka ranija, knjigama blagorodnija vremena, Tokarczuk prilično redovito prevođena i objavljivana.)

Beguni su, kako piše u jednom srpskom leksikonu, ogranak pravoslavne sekte bespopovaca, koju je krajem osamnaestog stoljeća osnovao stanoviti Jefimije. Beguni su lutalice, iskorjenjenici, vječni bjegunci, koji smatraju da je carska vlast utjelovljenje antikrista, a da su duhovna, dakle crkvena, i građanska vlast samo oblici antikristova ispoljavanja i djelovanja. Beguni bježe da bi izbjegli služenje vojnog roka, posjedovanje osobnih dokumenata, plaćanje poreza i bilo kakvo institucionalno zajedništvo s ostatkom zajednice koja je, eto, pristala služiti antikristu.

Po svemu, dakle, riječ je o jednoj od onih tipičnih, posvećenih i posvećeničkih tema Olge Tokarczuk, koja, naravno, ne piše o onodobnim begunima, nego slaže priču, slaže romanesknu strukturu oko sudbina običnih i neobičnih ljudi iz različitih epoha i s različitih zemljopisnih širina, koji žive tako što bježe. Oblici njihova bijega nižu se kao svojevrsna sudbinska, egzistencijalna polifonijska struktura. Olga Tokarczuk od ljudi i njihovih sudbina stvara tonske nizove, koji grade sazvučje ovoga nevelikog, a veličanstvenog romana, kojem sam posvetio Subotnju matineju od 29. prosinca 2012.

Čitljiva knjiga

Jedan od likova te fantastične, samo naoko i na prvu riječ komplicirane, a zapravo krajnje privlačne, čitljive i jasne knjige - jer Olga Tokarczuk piše uvijek jasno - je i sama pripovjedačica. Pripovijedajući o drugima, ona pripovijeda o sebi, kao što iz nje zatim izvru svi drugi likovi. Život je, bjegunstvo je, nizanje polifonih struktura, život je prelazak iz jedne u drugu, u treću, u petnaestu ličnost. Na psihijatrijskom odjelu svake bolnice takvo što je obuhvaćeno dijagnozom shizofrenije. U književnosti, međutim, drukčije biva…

Lijepo bi bilo da i ovi naši, pišući na stranicama svojih šareniša o Bookeru za Olgu Tokarczuk, potegnu i do Beograda, te nabave pa pročitaju “Begune”. Ili da, u slučaju da su zaboravili svoj materinji hrvatski, preko Amazona naruče “Flights”. Ta je Poljakinja danas veća i značajnija od svake nagrade koju još može dobiti. Sjajno je biti njen čitatelj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 10:01