DROR MIŠANI

‘Od Amosa Oza puno sam naučio. Njemu sam slao na čitanje svoje rukopise‘

Dror Mišani
 Yanay Yechie
Poznati izraelski pisac, nekadašnji urednik Amosa Oza, kaže da je u svojim četrdesetima počeo učiti arapski jezik


Niti je "Tri" klasičan triler, niti je Dror Mišani klasičan pisac trilera. Mišanijeva pozicija u izraelskoj je javnosti bitno važnija negoli su glasovi malobrojnih mu kolega koji tamo pišu trilere i koji su, ako i čitani, u izraelskom društvu u kojem je i u knjigama najbitnija nacionalna retorika a ne "lako" štivo, marginalni. Mišani je sveučilišni profesor, autor brojnih eseja, prevodi s francuskog, svojevremeno je bio urednik u velikoj izdavačkoj kući, uredio je i dvije zbirke pripovijedaka Amosa Oza. Njegov roman "Tri" u nas je s hebrejskog nedavno za Frakturu prevela Laila Šprajc.
Ovaj smo intervju kanili raditi licem u lice, Mišani je trebao boraviti u Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti. Iskreno kaže da se tom putovanju, rijetkom u ovo pandemijsko doba, baš radovao. A onda je, kratko prije festivala, organizatoru javio da neće moći doći. Korona brojke u Hrvatskoj su drastično porasle, a pisac si nije mogao dopustiti luksuz ostati dva tjedna u karanteni nakon povratka u Tel Aviv u doba kad njegov sin ima bar micvu.

"Ironija je da jednog od likova u romanu šaljete na turističko putovanje po Hrvatskoj i Sloveniji, a vi, eto, ne možete doći", kažem mu u telefonskom razgovoru. Zbunjeno zastane na sekundu pa upita: "Koji je to lik?" Iako je knjigu napisao prije četiri godine, taj podatak iz vlastita romana više ne pamti. Doduše, riječ je o detalju koji se tek usputno spominje, ali se spominje na više mjesta. Podsjećam ga o kojem je liku riječ, razmišlja sekundu-dvije pa se sjeti: "Aaaa, da, da. Nisam više siguran, ali lako je moguće da je, dok sam pisao tu knjigu, moja majka putovala po Hrvatskoj i Sloveniji, pa sam zato i majku jednog od mojih likova poslao tamo. Sjećam se da je moja mama s tog putovanja slala neke lijepe fotografije, možda sam taj dio u knjizi dijelom prepisao iz realnog života. Hrvatska je među Izraelcima vrlo popularna turistička destinacija."
Ali, Hrvatska je njemu, progovara sad navijač Makabija - asocijacija na košarku i nogomet.
U romanu je Mišani jako uvjerljivo ispisao više ženskih likova, osim što ih je dobro kontekstualizirao, insajderski im je zavirio pod kožu.

Gdje je u životu ponajviše učio o ljudskoj ćudi? "Uglavnom sam o ljudima učio iz književnosti. Ponešto, naravno, i iz života, promatrajući oko sebe. To da dobro portretiram ženske likove je razumljivo, jer većinu života proveo sam okružen ženama, pokušavajući ih shvatiti. Život i književnost su najbolja škola o ljudskim karakterima. Ponekad, doduše, tome uče i filmovi. No, veliki pisci uvijek imaju velike lekcije za čitatelje, to je odličan izvor znanja o životu."

Zašto je književnost bolji medij za učiti o ljudima negoli film? "Knjige prate likove u raznim epohama, a filmovi se velikom većinom bave temama iz posljednjih nekoliko stotina godina. Filmovi su odličan izvor za razumijevanje modernog života, ali ne i za razumjeti srednji vijek ili antiku. Čitate li 2000 godina staru Bibliju, knjige iz srednjeg vijeka, stare 1000 godina, imate panoramski pregled kako su ljudi bili nekad, kako su danas. Vidite što se nije promijenilo, kao i ono što se promijenilo.
Većina filmova koje gledamo su američki, gomila je tih holivudskih produkcija. S knjigama je, nasreću, puno raznovrsnije. Govore o različitim vremenskim razdobljima, čitate autore iz različitih zemalja. Dok čita čitatelj i sam dijelom stvara tu knjigu, zamišlja likove, okolinu u kojoj se kreću i žive, pisac je tu kao scenarista, a čitatelj je redatelj, snimatelj, čitatelj radi i audiciju, izabire glumce. Čitatelj je taj koji često odlučujete kako ti ljudi izgledaju, u što se odijevaju. To neprestano zamišljanje koje čini, to zamišljanje života drugih ljudi je veliko i obogaćujuće iskustvo. To nama daje čitanje."

Prije nego što je napisao "Tri" Mišani je objavio tri klasična detektivska romana, u kojima fokus priče drži na istražitelju, radnju pripovijeda iz njegova ugla. U romanu "Tri" bavi se žrtvama, piše o njihovim životima, njihovim osobnostima, njima bitnim ljudima, objašnjava njihova unutarnja stanja, prati te žrtve izbliza. Počinitelj zločina prisutan je tek u fragmentima, gotovo da je sporedni lik.
Zašto njega čitatelj jedva da upoznaje? "To mi je kao autoru možda i najbitnije pitanje o ovoj knjizi. Zapravo, mogu reći da sam zato i napisao ovaj roman. Interesantno je pisati iz kuta kriminalaca i volim tako pisati, volim i čitati takve knjige. Ali, kad sam počeo pisati 'Tri' odlučio sam da ovo neće biti knjiga detektiva i kriminalaca, da će ovo biti knjiga žrtava. Htio sam ispričati samo njihove priče.

Nisam se htio fokusirati na istragu, kao niti na psihologiju ubojice. Nisu me zanimali njegovi motivi. Zanimale su me žrtve, i to ne njihove priče samo dan ili tjedan prije nego što su nastradale već i nekoliko godina unatrag. Htio sam veliki uvid u njihove živote i osobnosti, jer htio sam shvatiti što ih je učinilo mogućim žrtvama, dostupnima počinitelju. Moje je bilo da s njima provedem dugo vrijeme, da slušam njihove priče i ispričam te priče koje nisu samo priče o pogibeljnoj opasnosti u koju sam ih korak po korak priveo, već su to i priče majčinstvu, o religijskoj potrazi za odgovorima, o samoći, o snazi koje te žene u sebi pronalaze da se čupaju kad su na emocionalnom dnu", pripovijeda angažirano.

Dodaje: "Kad sam krenuo pisati roman, bilo mi je jasno da će zločinac zauvijek ostati izvan fokusa, ne čujemo njegove misli, ne znamo kako on vidi svijet. Makar, prisutan jest, toliko da ponekad ostavlja opak trag usred knjige, učini atmosferu teškom, iako ne znamo točno zašto on radi to što radi, kakva je njegova priča. Ali, ako pokušate zaključiti iz nekih nagovještaja u knjizi, dade se tu nešto razabrati. Ja koji sam 'stvorio' tog čovjeka nikako o njemu nisam htio znati više nego te žene. Zapravo, moram reći da sam čak i pokušavao napisati završni dio romana iz pozicije zločinca, ali nisam mogao. Nije mi to išlo."

Kako gradi lik, kako "provodi vrijeme u tijelu lika"? "Bilo je od početka drugačije s ovim romanom nego sa svim drugima koje sam napisao. Kad sam dobio prvu ideju, ona nije došla s likom i pričom, ovaj put je ideja za roman došla kao struktura.
Htio sam pisati o tri žene koje sreću istog muškarca, znao sam da će knjiga imati tri dijela. Na početku nisam znao ništa o ženama. Kad sam počeo pisati prvi lik, sve što sam znao jest da će ona sresti nekog na stranici za upoznavanje, na online dating stranici i da je ona razvedena. Od početka mi je pisanje išlo lako, taj lik je nekako potekao iz mene. To su čuda pisanja. Nekad mašta ide, curi kao kiša."


Što treba dobar pisac trilera? "Teško da onaj tko ne čita puno može dobro pisati, bez obzira na žanr koji pisao. Onaj tko dobro piše mora znati što mu se sviđa u književnosti, što točno voli u knjigama. Ponekad mi se u Izraelu obrate ljudi koji žele napisati triler. Obično misle da se s trilerom dade zaraditi. To baš i nije točno, ali nema veze. Uvijek takve pitam vole li trilere, čitaju li ih, znaju li kako trileri iznutra funkcioniraju. Često na sva ova pitanja odgovore - ne, mirno mi kažu: 'Obično niti ne čitam trilere, ali probao bih napisati jedan.' Mislim da je to gotovo pa nemoguće. Moraš stvarno razumjeti žanr da bi ga volio i da bi ga mogao dobro pisati. Treba imati balans između kontrole i spontanosti u pisanju. Kontrole, jer pisanje trilera traži plan, autor treba jasno znati gdje želi da čitatelj bude kad stigne na 100. stranicu ili što želi da osjeća kad je na 120. stranici.


A mora imati i neku spontanost u pisanju, jer ako nema onda je knjiga rigidna, nije živo tkivo. Pisac trilera u sebi mora imati i neku vrstu da tako kažem tendencije ka kriminalnim radnjama, u njegovoj osobnosti mora biti nešto da ga kriminal intrigira, privlači. Jer, u tim mojim romanima je scena ubojstava koje su jako teške za pisati. Pišući stvaram te jako nasilne, izvitoperene, grozne scene. Pa, prije nego što napiše to što napiše pisac teško da bi se osjećao dobro u tome da u sebi nema neku vrstu fascinacije, interesa za nasilje, za momente nasilja, za ekstremne situacije do kojih nas dovode emocije."
Triler je žanr koji je do novijeg vremena rijetko tko u Izraelu ozbiljno pisao. Zašto? "Izraelska je literatura vrlo nacionalna, ovdašnji pisci vole gledati na sebe kao na osobe koje imaju bitnu ulogu u nacionalnom diskursu, bave se temama u kojima govore kakav je Izrael, kakav bi Izrael trebao biti, ovdje se jako drži do nacionalnih osjećaja. Ali, često je tako s književnostima i drugih malih naroda ili naroda koji imaju mlade države. Francuski, američki, britanski ili njemački pisci mogu si dopustiti pisati o ljubavi, smrti, nasilju, ne baviti se državom, pitanjima nacionalnog identiteta, izraelski puno teže. U našoj književnosti, dat ću vam primjer, nema SF romana. Jedva da imamo nešto trilera, detektivskih priča."

Nasilja je u izraelskom društvu mnogo. "Jest, ali to nasilje je dosad bilo specifičnije. Puno, puno desetljeća jedino nasilje koje se ovdje držalo važnim da bi se o njemu pisalo bilo je nasilje vezano uz naciju, državu, vjeru, pisali su o ratovima, terorizmu i borbi protiv terorizma … Zato u našoj literaturi ima mnogo likova vojnika, špijuna, ljudi koji se hrvaju s nasiljem koje u Izrael dolazi izvana. Teže je pisati o nasilju koje je unutra, unutar nas. Detektivski romani i trileri obično upere svjetlo u nasilje koje je unutar nas, unutar naše duše, ali i unutar našeg društva. Nije to nasilje koje, recimo, dolazi od nekih Palestinaca ili Iranaca. A za izraelsku je kulturu još uvijek puno teže provariti takve priče. Ali, imamo mi sve više nasilja koje postaje sve sličnije nasilju koje imaju druge zapadne zemlje. To je nasilje u nama, nasilje koje dolazi od rođaka, prodavača u pekarnici…"


Komentiramo zimu 2018., odlazak Amosa Oza. Kako je bilo biti urednik Amosu Ozu, pogotovo imajući u vidu da je Mišani u to doba bio na početku, u ranim tridesetima? "Ja sam tada bio mlad urednik, a on je već bio Amos Oz, jedan od najpoznatijih pisaca ne samo u Izraelu već u svijetu. Nije njegovo pisanje tražilo puno uredničkog posla, bio je to više proces diskutiranja, razgovarali bismo o njegovoj zbirci kratkih priča. Siguran sam da sam ja iz tih razgovora naučio mnogo više nego on. A, i meni je to trebalo više nego njemu. Meni je, kad govorimo o Amosu, bila bitnija prijateljska veza koju sam uspostavio s njim, nego ona profesionalna. Taj čovjek je gotovo uvijek bio među prvima koji bi pročitali moje knjige. Poslao bih mu knjigu i za tjedan dana već bi stiglo pismo u kojem komentira to što sam napisao. Baš je roman 'Tri' bio moja zadnja knjiga koju je pročitao. Napisao mi je, vezano uz tu knjigu, točno ono o čemu smo i mi sad razgovarali. Svidjelo mu se to da zločin počinitelja ničim ne objašnjavam, da tu nema nikakvog psihologijskog ili sociološkog kontektualiziranja, objašnjavanja njegovih postupaka. On to što čini ne čini zbog teškog djetinjstva, zbog susjedstva iz kojega potječe, nego je to sve možda kompliciranije i opakije." Zastane pa doda: "Naučio sam od Amosa da ponekad priče ne moraju biti savršene, da je baš nesavršenost ono što zna biti interesantno u pričama. Kad smo pričali o njegovim pripovijetkama koje je tada pisao, ja sam urednički komentirao, govorio bih stvari poput: 'Ova priča je sjajna' ili 'Ova priča baš i nije savršena i možda bi mogao mijenjati nešto u ovom fragmentu.' Na to bi on mirno rekao: 'Mislim da si ti u pravu, ona ovdje jest neujednačena, ali meni se to baš kod nje i sviđa.' Dobro se sjećam tih njegovih rečenica, to je ostalo sa mnom, jer bila je to meni bitna lekcija. Nešto od toga koristio sam pišući i ovaj roman. Neki će čitatelji reći da mi je lik zločinca nerazrađen, ali to je baš to mjesto gdje ova knjiga treba biti naizgled neujednačena."

Dror Mišani kaže da nije čitao knjigu koju je kratko poslije smrti Amosa Oza objavila Galia Oz, piščeva kći. U njoj portretira svog, kako tvrdi, nasilnog oca. Je li ta knjiga, o kojoj je u Izraelu bilo puno riječi, u dijelu javnosti promijenila percepciju Oza koji je desetljećima, osim što je bio najveći suvremeni tamošnji pisac, imao i poziciju autoriteta razuma, svoju je javnu figuru, pogotovo u nekim ranijim fazama, koristio za promociju retorike mira i suživota s Palestincima?
"Prerano je o tome govoriti. Dugoročno, ostat će knjige koje je napisao. Siguran sam da će barem neke od njih ostati. Jako je rano reći hoće li ono što je napisala Galia Oz imati utjecaj na percepciju Oza, na to kako će ga ljudi ovdje pamtiti. Nisam čitao tu knjigu, možda i hoću jednog dana, ali za sada nisam želio."

Prije nekoliko mjeseci objavio je u Izraelu svoj novi roman, "Emuna". Riječ je o nekoj vrsti političkog trilera, tu se Mišani prvi put bavi i izraelskim nacionalnim mitovima. "Priželjkivao sam da knjiga ima neki politički značaj, ali zasad ne mogu reći da ima. Jasno, bilo je onih koje je dotaknula. Ima ljudi koji mi prilaze pa kažu da su pročitali, da je tekst snažan, da ih je dirnuo. I to ima veze s politikom. Ali, to je na koncu ipak samo knjiga. Književnost danas više nema utjecaj kakav je nekada imala."

Razgovor spontano skreće na arapske pisce. Čita li ih, koliko prati arapsku književnost, pogotovo onu koja stiže iz najbližeg susjedstva?
"Čitam ih, i to mi je jako bitno. Nažalost, još uvijek samo u prijevodu, ali nadam se da ću ih doskora čitati i u originalu. Ima nekoliko godina da učim arapski."
Kako to da je četrdesetima odlučio učiti arapski? "Posrijedi je vrlo osobna, gotovo intimna motivacija. Prije osam godina je umro moj otac. Kad je otišao, shvatio sam da sam prva generacija u obitelji koja ne govori arapski. Otac je rođen u Izraelu, ali njegov je otac bio iz Sirije, njegova majka iz Libanona, arapski je bio njihov materinji jezik, a i sina su naučili govoriti arapski. Odjednom sam osvijestio da sam prvi Mišani koji ne govori arapski i osjetio potrebu da na neki ozbiljan način prizovem taj jezik u moj život."

Kako je postao pisac? "Čitajući", kratko će. Pa šuti. "Počeo sam čitati jako rano, literatura je prostor u kojem sam osjećao najveće zadovoljstvo i sreću. Književnost je moj dom od moje rane mladosti", pripovijeda brzo. "Iako, kad sam bio mlad jedno sam kratko vrijeme htio postati redatelj. Ima redatelja koji su bitno utjecali na moj rad, gotovo koliko i neki pisci. Vjerojatno ponajviše Alfred Hitchock, ali i Jean-Pierre Melville, braća Cohen… No, pisanje je prevagnulo, jer pisanje je moj dom. Premda mi nije išlo lako. U ranim dvadesetima napisao sam nekoliko kratkih priča koje su objavljene. Potom sam dugo bio zakočen. Nisam bio siguran umijem li uopće pisati, pa sam se daleko više bavio teorijom književnosti, počeo sam studentima držati kolegije iz književnosti, prevoditi, raditi urednički posao, pisati eseje i kritike. Iako sam cijelo vrijeme negdje u sebi znao da ću ponovo početi pisati fikciju. Blokada i preispitivanje trajali su desetak godina. Bio sam u srednjim tridesetima, rodili su mi se sin i kći, i odjednom sam ponovo mogao krenuti pisati. Ne umijem objasniti što se dogodilo."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:29