'NUŽNO ZLO' BORNE VUJČIĆA Školski razred kao država, sa svojim predsjednikom-vođom, svita oko njega, poslušna masa podanika, špijunaža, prljave igre...

Borna Vujčić je, očito, vrlo ozbiljan i talentiran mladi čovjek. Tek su mu dvadeset i dvije, godine koje obično povezujemo s mladalačkim traganjima za smislom i vlastitim mjestom pod suncem, ali ta je potraga za njega već odavno završila ili pak mu je oduvijek sve bilo jasno. Odrastajući u spisateljskoj obitelji (otac, pokojni Borislav Vujčić i majka Marina Vujčić) nije trošio godine na tipičan bunt protiv roditeljskog sustava vrijednosti, već je pametno krenuo crpiti vlastite genetske resurse u dobi kad se njegovi generacijski kolege uglavnom traže po šankovima i kunu kletu sudbu koja im je dodijelila baš roditelje kao što su njihovi.

Sve to omogućilo mu je da kao student dramaturgije prošle godine na velika vrata uđe na književnu i kazališnu scenu i tek što su se primirile vijesti kako je tom “it dečku” (kako su ga nazvali neki mediji) premijerno izvedena drame “Pečat” u Kazalištu Ulysses na Brijunima, te nakon što je dao nekoliko iznimno suvislih i zrelih intervjua, eto ga i s debitantskim romanom “Nužno zlo”.

I tu se ponovo vraćamo na njegovu ozbiljnost i talentiranost iz prve rečenice, jer “Nužno zlo” nikako ne spada u skupinu prvijenaca koji su nastavci spomenute potrage za smislom drugim, književnim sredstvima. Osim, možda, po ambijentu u koji je smješten, a to je izmišljena zagrebačka XX. gimnazija, prostor koji je mladi pisac ne tako davno imao prigodu i sam dobro iskusiti. Kad ga počnete čitati, istina, pomislit ćete kako se radi o nekoj vrsti romana za mlade, stvarnosne literature za teen i postteen generaciju, smještenom u milje s kojim oni najbolje mogu korespondirati, te da ćete u nastavku čitati uobičajene probleme i devijacije upravo te populacije. No, vraga, tek nakon što je jedan maturantski razred dobio svog novog člana, glavnog junaka Maksa koji dolazi iz primorskog mjesta u Zagreb s jasnom namjerom da ga pokori spletkama i nakon što upoznamo glavne aktere te razredne zajednice, fabula (s)kreće u posve drugom smjeru.

Škola i razred, naime, mladom je Vujčiću poslužio tek kao mikrozajednica određenih tipova karaktera, na čijem je uzorku želio napisati roman o nečem drukčijem i važnijem od muka po maturi, zaljubljivanju i povremenom tulumarenju. Za to mu nije bio potreban pad aviona kao Williamu Goldingu i nije svoje likove morao dovesti u stanje izolacije, nego ih je ostavio u tipičnoj situaciji, ali sa sličnim namjerama kao u “Gospodaru muha”. Jer, “Nužno zlo” je prije svega alegorija u kojoj natjecanje među razredima za što bolji školski uspjeh koji bi trebao dovesti do nagradnog putovanja, prerasta u vrlo ozbiljan, zabrinjavajući i opominjući roman u kojem bezazleni školski život i želja za dokazivanjem postaju vrlo kritički prototip političke zbilje kojom se bavi onaj, navodno, odrasli svijet.

Razred kao država, sa svojim predsjednikom-vođom, svita oko njega, poslušna masa podanika, špijunaža, prljave igre, cilj koji opravdava sredstva, navučenost na određenu ideju, te na kraju bolan osjećaj prevare, neuspjeha i izmanipuliranosti, svega toga ima u ovoj naizgled bezazlenoj igri koja prerasta u prljavu dramu, pravi rat za postizanje zadanih ciljeva.

Manje se Borna Vujčić u svome romanu pozabavio problemima odrastanja i izgradnje identiteta, premda to nije posve zanemario, kao što nije zaboravio ni izabrati indikativnu skupinu likova i pomno ih okarakterizirati, no naglasak je ovdje na doista zastrašujućem prikazu društva i prije svega političke scene kao bespoštednog ringa, a upravo izborom neočekivanog ambijenta i likova cijela stvar postaje još malo zaoštrenija, jer čitavo vrijeme nad romanom kao da lebdi pitanje - ako su oni ovakvi, na što su tek sve spremni njihovi očevi? No, to ionako znamo.

Borna Vujčić definitivno ovim romanom pokazuje barem nekoliko odlika koje povezujemo uz dobre pripovjedače - ima izrazit smisao za vođenje fabule, doziranje napetosti i njezine dramske i dramatične elemente, talent da kritički progovori o društvenoj situaciji (u konkretnom slučaju to je ideološka podjela društva, ali posredno i sustav školstva), ali na način da ona doživi literarnu transformaciju i zna kako roman, kao i život uostalom, pokreću jaki karakteri. Nedostaje mu još samo nešto veća doza samokritičnosti i samokontrole, zbog čega se u romanu mogu pronaći i nešto “lošija” mjesta u kojima mladi autor kao da dokazuje vlastitu informiranost, obrazovanje, pa i nadmoć pripovjedača nad vlastitim likovima, no to je tako tipično za debitantske knjige kojima se podsvjesno želi pokazati sve što se zna i umije. Da nije tako, pomislili bismo da je i dob autora zapisana u bilješci samo nekakava alegorijska igra, ovako preostaje samo s nestrpljenjem očekivati daljnje korake ovog autora, u drami i u prozi.