MAFIJAŠKO CARSTVO

Novi roman Marinka Koščeca: Bio jednom Grintovec u kojem su živjeli Milan, Ivo, Željko, Jadranka...

ZAGREB - Ove je jeseni hrvatsku književnost, razumljivo, obilježila društveno angažirana proza, čak svojevrsni literarni pokret otpora, kako ga već nazivaju. Po intenzitetu političke i svake druge provokacije i “nekorektnosti” na samom se vrhu našao roman Marinka Koščeca, autora kojeg su, u marketinške svrhe (pogrešno) nazivali “hrvatskim Houellebecqom”, ali i pobornikom intelektualističke proze.

Literarni ludizam

Taj Koščecov zaokret možda bi i bio toliko iznenađenje da nije romana “Wonderland” (2003) u kojem se uhvatio akademske zajednice i poprilično je “provjetrio”.

No, u “Četvrtom čovjeku” to je “provjetravanje” prilično širih razmjera, otvorenije, provokativnije, iako još uvijek ne gubi obrise literarnog ludizma i ne upada u pukotinu jeftinog političkog parolaštva. Ako roman čitamo kao “samo” literaturu, priča je to o nastanku mafijaškog carstva u zagorskom Grintovcu, ispripovijedana iz pozicije “četvrtog čovjeka” koji je na “čarobno brdo” došao kao dječak, da bi najprije funkcionirao kao stranac, a kasnije se, baš u svim smislovima, posve “snašao”.

Priča je to o Grintovcu i njegovoj tranziciji od izmišljotine, preko sveopćeg prosperiteta za odabrane, do grotesknog pada u bukvalne i metaforičke fekalije, bazirana na stvaranju jedne obitelji od koje se granaju kraci famozne hobotnice i kao takva doista korespondira s Coppolinim gangsterskim epovima.

Daleko od Copolle

No, kad spomenemo da se glavni likovi zovu Ivo, Milan, Željko, Jadranka, Gojko, Vlado itd., jasno je da smo miljama daleko od Copolle, a tako blizu nama samima i Grintovcu kao karikaturalnom prikazu Hrvatske. Šutljiva grintovečka većina bila je svjedokom stvaranja grintovečkog carstva koji je usustavio Doktor, “autoritet cijelog fekalnog sektora”, sa svojom obitelji i bliskim suradnicima, ratu s neprijateljima sa susjednog brda, pretvorbi u kojoj su najsposobniji pretvorili sve što ugledaju u besplatno i svoje, poduzetništvu za odabrane, karikaturalnom poticanju podobnih kulturnih institucija i umjetničkih pravaca itd.

Vruća roba

Rabeći dobro poznate motive iz zbilje (evo malog popisa za radoznale: Grintovečki sporazum na salveti, zaklada Doktorove supruge, stvaranje Grintovečkog holdinga, Ivini satovi, kip Isusa, forsiranje naivne umjetnosti...), Koščec ih u literarnom kontekstu dovodi do ruba apsurda, do one granice gdje počinju funkcionirati kao produkt mašte kakav ni najbolesnije društvo, mislili smo, ne bi moglo izdržati na svome tkivu.

Koščecov roman vruća je “književna roba” i bit će zanimljivo promatrati kako će se njegova percepcija i recepcija mijenjati s vremenom. S obzirom na stupanj pripovjedačke kompetencije i ideje što i kako učiniti sa zbiljskim predloškom, može li to biti neka Brešanova “Mrduša Donja” ili Kovačićevi “Žabari” našeg doba ili je za to malčice prekasno?

Jednog mi je dana postalo jasno da ću pisati o našim vlastodršcima

Od “Wonderlanda” do “Četvrtog čovjeka” mali je, ali indikativan korak. Zašto ste se na njega odlučili?

Ne biram teme, nego se dajem onome što me zove. Jednog mi je dana postalo jasno da ću pisati knjigu o našim vlastodršcima. Kad sam već odmaknuo, priča je upala u probleme jer je dr. Ivo Sanader krenuo dobro poznatom kalvarijom. Morao sam preraditi koncept. Ali pisanje je postalo utoliko uzbudljivije, nešto kao literarni reality show u gotovo stvarnom vremenu - tekst se razvijao ovisno o događajima, s nepredvidljivim ishodom.

“Četvrti čovjek” nije roman s ključem, jer je u njemu zapravo sve otključano. Je li to svojevrstan odgovor ne samo na hrvatsku zbilju, već i provokacija literarnog koncepta koji smo skloni nazivati 'stvarnosnim'?

Roman je prije svega povratak korijenima, Zagorju mojeg djetinjstva. A ono se zatim razvija u nešto novo i zabrinjavajuće, mutira i metastazira. Realizam u književnosti nikada me nije zanimao, već upravo dogradnja “zbilje”, istraživanje njezinih mogućnosti i nemogućnosti.

Glavni likovi su Ivo, Milan, Željko, Jadranka..., tu su i sve te nimalo prikrivene “sličnosti sa stvarnim događajima” - zbilja je doista postala puno dojmljivija od mašte?

Ili barem ravnopravna, tj. zamjenjiva s njom. Godinama gledam tu galeriju tragikomičnih likova i čudim se što javnost vjeruje da su stvarni, a ne karikature, junaci nekakvog satiričnog stripa. Što ih nitko ne odvozi u ludnicu, na odvikavanje od alkohola, u zatvor. Dobro, ovo zadnje je sad krenulo...

Do sada vas se kao pisca uglavnom percipiralo kao “ozbiljnog”, intelektualističkog i pomalo zahtjevnog, mislite li da će se nakon ovog romana to promijeniti i jeste li se spremni nositi s posljedicama?

Jedino me strah nezahtjevnosti. Ne znam kako bih to podnio.

Što bi Coppola učinio od ovog vašeg gangsterskog epa?

Uloge bi, naravno, dao Pacinu, De Niru, itd. To bi bilo strašno. Jer ako su nas u stanju hipnotizirati, recimo, Vladimir Šeks i Milan Bandić, što bi nam tek ovi učinili?!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:28