PIŠE JAGNA POGAČNIK

NOVA KNJIGA RADE JARKA Susret mafijaša, terorista i ex-Yu emigranata

Rade Jarak
 Ivan Klindić / HANZA MEDIA
Najpohvalnija u romanu jest prividna hladnoća kojom pripovjedač prilazi temi i likovima

S porastom interesa za žanr trilera u domaćih autora, čemu svjedočimo nekoliko godina unatrag, vrlo očito se proširuju i granice toga žanra, koji često zadržava tek osnovni okvir koji se potom nadopunjava sadržajem koji ga vodi u posve drugim smjerovima. Osim što je spomenuti žanr u jednom trenutku postao oaza u kojoj se ugodno smjestila proza koju obilježava interes za konkretnu zbilju i kritičnost prema njoj, pri čemu piscu doista nije bilo teško pronaći i odgovarajuću kriminalističku potku, širenje granica žanra kreće se u posve različitim tematskim smjerovima, u svakom slučaju vrlo daleko od klasične šprance zločin-istraga-rješenje.

Tim putem krenuo je i Rade Jarak, pisac koji je u svojim knjigama već iskazao raznolike interese i mogućnosti, u rasponu od autobiografskog romana do poeme, povijesnih tema do dnevničke proze itd. Naslov i prve stranice “Emigranata” lako mogu zavarati čitatelja i očekivanja usmjeriti u pravcu “pravog” trilera smještenog u milje balkanske emigracije u Njemačkoj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je tako, pred nama bi bio politički triler u kojem bi se prelamale ideologije, naručena ubojstva, mafijaške skupine, tajni identiteti i sve ono što postoji kao predodžba o tome “podzemnom” životu.

No, Jarak kreće putem koji roman udaljuje od žanrovskog, a približava romanima atmosfere i likova, kakve ovaj autor i inače piše. U tome, emigrantskom miljeu, naime, Jarak detektira idealan teren za pronalaženje likova gubitnika, čije će sudbine ispreplesti, spojiti, usporediti i postaviti u situacije koje imaju potencijal kriminalističkog, da ne bi baš posve iznevjerio žanr.

Da, u “Emigrantima” se događaju ubojstva, planiraju se teroristički napadi i vodi istraga, ali to definitivno nije jedino što se ovdje htjelo. 1984. je godina i na njemačkim se ulicama iscrtava “labirint sudbina”, kako i glasi podnaslov romana. On, taj labirint, nije sveden samo na sudbine onih koji su, raznim poslovima i razlozima, dospjeli onamo s područja ex-YU, premda započinje skicom za portret Milana Markovića, mladića iz Dalmatinske zagore, čiji je razlog dolaska prvenstveno egzistencijalne naravi. Njegova dionica, kao priča o kratkotrajnom uspjehu u sferi boksa i potrazi za emotivnim ispunjenjem, te njezin završetak u smjeru silazne putanje i zaokreta prema jedinom preostalom, odnosno kriminalu, samo je jedan od ovdje skiciranih luzerskih života kojima se Jarak bavi. Kažem skiciranih, jer pripovjedni je postupak upravo takav, minimalistički sveden na najvažnije, sliku, bez mnogo opisa i kontekstualizacije događaja, što je i inače karakteristično za Jarkov stil.

Stranci u stranoj zemlji, kakvi su svi likovi ovoga romana, na neki su način usmjereni jedni na druge, prepoznaju se i povezuju na raznorazne načine. Jarak uopće ne nastoji pružiti vlastitu viziju političke emigracije i njezinih ekstremnih skupina i na taj se način pridružiti još uvijek vrlo aktualnoj temi i kroz roman iskristalizirati nekakav vlastiti stav; politika ovdje jest prisutna u onoj mjeri koliko je podloga za neku od sudbina u tom njegovom labirintu, ali nikako i presudna za sve ono što se njegovim likovima događa.

Prostitucija, kriminal, preživljavanje, nemogućnost ostvarivanja emotivnih veza, kao i sve ono što obilježava “druge i drukčije”, sve su to životni putovi i nedaće onih koji žive na margini, a ono što im se zbiva tek je posredno i posljedica djelovanja centara moći u čije interesne sfere svjesno ili nesvjesno zagaze.

Tako se u Jarkovom romanu susreću (ili postoje jedni kraj drugih) pravi mafijaški bossovi, mladi pripadnici ljevičarske terorističke organizacije, policijski inspektor također emigrant, ex-Yu emigranti i oni iz Moldavije, Turske, Libanona... I u cijelom tom kaleidoskopu gubitništva i egzistencija bez perspektive, Jarak detektira i uspijeva predočiti bol i melankoliju ljudi koji čak i uz pokoji proplamsaj sreće i uspjeha zapravo u konačnici nemaju baš nikakve šanse. Ono što je u ovom romanu možda i najpohvalnije jest prividna hladnoća s kojom pripovjedač prilazi temi i likovima (prije svega hladnoća prema bilo kojoj nacionalnoj ili političkoj opciji!), ali istovremena jasna emocija i empatija prema strancima u stranom svijetu, ljudima bez puno šanse, usamljenicima i nesretnicima, kakvi i danas prolaze svojim autsajderskim labirintom sudbina. No, najlucidniji trenutak romana svakako je onaj kada se na trenutak u tom labirintu pojavi i Joseph Beuys!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 23:37