NOVA PROZA BRANISLAVA GLUMCA

MOJ BUDUĆI OTAC OSJEĆA DA GA GLEDAM Fikcija i fakcija iz slomljene stvarnosti

 Neja Markičević / HANZA MEDIA
U novim novelama Glumčev ja-pripovjedač sagradio je mozaik svijeta u kome se izgubio, ali i proveo dobre dane

Branislav Glumac objavio je novu zbirku kratkih priča, točnije: proza, jer uključuje i dvije monodrame, pod naslovom “Moj budući otac osjeća da ga gledam” (VBZ, Zagreb).

Ovo mu je šesta zbirka novela, od kojih je jedna sadržavala “izabrane proze (1958 – 2008)”. Uključio je u “Oca” i tri ranije priče, objavljene u časopisima 70-ih. A tu je i pripovijetka “Svratište”, emitirana u obliku TV drame još 1964. Nosi utjecaj Dostojevskog, Gogolja i - mladosti.

Najzanimljivije su nove priče, skupa s naslovnom, u kojoj objedinjava opus miješajući fikciju i fakciju. Jer, već iz Glumčevih šturih biografija i intervjua, razvidno je da je njegov pripovjedač iz Virovitice. Mogao bi čak biti građanin-pisac istoga imena. Ostavljajući poziciju klasika, koju mu jamče enciklopedije i historije, Glumac progovara iz pozicije izgubljenog, starog čovjeka, koji očekuje jedino nestanak.

Već su njegove prethodne knjige, primjerice “Cjediljka za perfekt” (2014) i “Soba kao zavičaj” (2015., koju opisuje kao “autobiografsku poetiziranu prozu”) priredile teren za ovu novu i potvrdile da mu je autobiografija snažan kreativan poticaj. Ono što je ispisivao u prvom licu, “književno-publicistički”, ovdje je pretočio u samosvojni prozni stil, istesan iz stvarnih životopisa. Njemu je tajanstvo realnosti i suvremenosti jednako veliko kao zagonetka “bezvremene” izmišljotine. A svijet jest jedinstvena cjelina, u kojoj se prepliću obje, ostavljajući nas same i napuštene.

Posve namjerno Glumac (r. 1938) spominje Ivana Slamniga i “Priču o Zvjezdani” u priči “o brezi o zlatokosoj o mojoj smrti”. Bez velikog slova i točke, kao u bestseleru “Zagrepčanka”. Raspisanu iz pjesničke metafore, “Zlatkokosu” pripovijeda čovjek obješen o brezu, koji se, odjednom, “razomčio i sišao”. Pa nastavlja: “kako si ti moćan crni čovječe/kao u onoj priči sa sretnim svršetkom viknuh u srce breze/ baš tako kao u onoj slamnigovoj priči kojoj je pisac napravio sretan svršetak”.

U pola retka, pisac je dekonstruirao moć pisanja i vlastitu bespomoćnost. Doveo je prozni tekst do praga poetskog, poput onog u pjesničkoj zbirci “Žut pra konj”. Na stranu sad to, ta granica koja ga zanima, pa i to da ova obadva pisca imaju posla u Flakerovoj “prozi u trapericama”.

Uz antologijsku priču “Moj budući otac osjeća da ga gledam” Glumac donosi napomenu: “Uz ovu priču dolaze dvije originalne fotografije oca Branislava Glumca, jedna iz 1929., a druga (fotografija s vjenčanja) iz 1933.” Njome objašnjava naslov, tražeći od čitatelja da je uvaži kao autobiografsku. Ali ona to nije, bez obzira na reprodukcije starih fotki.

Fakcija bi bila nedovoljna da priča postane ovo što jest - umjetničko djelo. “Općenita” priča o vlastitim precima, o “mrtvoživima” postala je pri-povijest o djedu iseljeniku, koji je “šipom” (brodom) otputovao u Ameriku, pa se vratio. Njegova avantura življenja pretvorila se u unukovu avanturu pisanja. Prohujalo vrijeme postalo je plamen svijeće na djedovu grobu. Svevremenost u istovremenosti prizivanja smrtnosti svih i svega.

U priči “Kad su mi ono poumirali psi” Glumac se dokraja razotkriva, u poetičkom smislu. Počinje: “Svi u mojoj ulici znaju da prekomjerno volim žene, pse i poker”, da bi isto opovrgnuo nekoliko redaka niže: “tek poneki iz mog stubišta znaju koga ja prekomjerno volim”.

Jer, Glumčev se pripovjedač-zafrkant igra s pričom, činjenicama, pa i sa stilom, koristeći jednom zagradu. Njegova rana osjetljivost na životinje, zbog slijepe kujice Teri, učinila ga je vlasnikom 4-nožnih ljubimaca. No, više nije mogao prihvatiti “težinu njihovih umiranja”, pa je odlučio postati “Kerovođa”. “Oslijepio” je od ljubavi prema psima. Plaši se i te ljubavi, kako ne bi pretrpio još koji gubitak.

U novim novelama Glumčev ja-pripovjedač sagradio je mozaik svijeta u kome se izgubio, ali proveo, s druge strane, svoje dobre dane. I dječak - susjed, kome je porezao živicu za-igru, vratio mu se pod stare dane, kao prošlost, u vojničkoj uniformi i s pravim pištoljem. Opet mu je rekao: “Pum, pum, pum”. Promijenilo se samo slovo: “b” u “p”. Pa je tako priča “Živica” ujedinila od-vajkada zamišljano i surovu ratnu realnost.

“Sve je zapravo historija: krumpir i salata, otpaci i lišće koje raznosi zalutali povjetarac. Opjevani skeleti i restaurirani velikani”, piše Branislav Glumac u “Hvatačima sjenki”. Historija su i fotografije, spomeni, naši kontejneri i zlatokose. Kao i „nova zagrebačka sirotinja“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:04