POEZIJA

MARKO POGAČAR 'Pjesma stane u fejsbuk status, SMS, tweet... Ona se kao šuriken može efikasno ugnijezditi u slijepe pjege internet komunikacije'

 Boris Kovačev / HANZA MEDIA
 

Ne računajući prve dvije knjige poezije, koje su se pojavile u razmaku od jedva godinu dana (s dvadeset i dvije je objavio "Pijavice nad Santa Cruzom", s dvadeset i tri godine, 2007. "Poslanice običnim ljudima") ispostavilo se, makar zasad, da je Marku Pogačaru potrebna otprilike četveroljetka da završi pjesničku knjigu. Mlad i vrlo produktivan, rođen u Splitu 1984., nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, prevođen na tridesetak jezika. Među ostalim urednik je u VBZ-u, u post-punk bendu Death Disco svira bubnjeve, piše književne kritike, na Goranovu proljeću više godina zaredom organizira nastupe stranih pjesnika, vodi projekt Versopolis. Pogačar je i sam gost mnogih stranih pjesničkih festivala, stipendist više stranih zaklada, ima dobar uvid u produkciju poezije i ne samo poezije izvan naših lokalnih granica. Dobio je, među ostalim, i nagradu "Edo Budiša” za zbirku priča "Bog neće pomoći" te "Zvane Črnja” za zbirku eseja "Atlas gradova".

Početkom godine objavio je "Zemlja Zemlja" (izdanje Fraktura), petu poetsku zbirku, nastalu nedugo nakon što je objavio putopise "Slijepa karta". O dinamici stvaranja poezije kaže: "Tako nekako kucka taj sat, ili ta bomba. Za sat, doduše, ne postoji urarska služba, niti za bombu dobri demineri. Ritam se sam nametnuo - ako ima neke sreće s ekonomskim aspektom pjesničkog posla, taj je da su izvanjski rokovi prilično apstraktni, jer takve uglavnom definiraju prihodi, koji se u ovom slučaju rijetko očekuju. Postoji, međutim, unutrašnji rok, i njegov način. A taj, za mene, kaže da poeziju sjedaš pisati samo kad vjeruješ da znaš što namjeravaš reći i kako ćeš to učiniti. Naravno, pjesma te često iznenadi, jezik ti po hiljaditi put dokaže da nad njim jedva da imaš ikakvu vlast, da si sve samo ne njegov gospodar. Iako od pisanja živim, i na nekom obliku teksta radim gotovo svakodnevno, ono mi se notorno Nulla dies sine linea, kad se uzme doslovno i primijeni na pjesništvo, čini nedopustivo rasipnim. Svaka pjesma ima svoju sjemenku, kakva god ona bila. Kao i kod drugog sjemenja, samo pokoja zapravo nikne i othrani se u pravu biljku. Ta je othrana, okopavanje, gnojidba, cijepljenje i neprekidno obrezivanje suština pjesničkog posla. Sjemenke su posvuda i praktično svima dostupne", pjesnički će Pogačar o pjesništvu.

Može li poezija u ovim vremenima tehnologije i brzine govoriti i kome? Je li danas, više negoli ikada, protjerana na margine, postala kriptirani jezik arhaičnih duša? "Poezija se i dalje čita, čita se jednako srčano i predano, ludo, ali naravno, ni približno u opsegu od prije pedesetak godina, neke ranije epohe da i ne spominjemo. Malo je za to 'kriva' sama poezija; mnogo više je u pitanju simptom. Potencijalnom se čitatelju danas sustavno izbijaju iz ruku predispozicije za čitanje (ne samo pjesništva), i to je prije svega političko pitanje. Planski se, do prsnuća prenapregnutim ideološkim aparatima države, proizvode generacije baždarene na čitanje katekizama, šunda i parodiju vijesti o lokalnim zvjezdicama, nema tu mjesta za poeziju. Strukturno, njoj bi tehničko ubrzavanje i parceliziranje pažnje uslijed modusa operandi novih medija i komunikacijskih kanala moglo jednako tako ići u korist. Pjesma stane u fejsbuk status, SMS, tweet. Ona se, kao brzi i oštri šuriken, može efikasno ugnijezditi u slijepe pjege internet komunikacije, čitati se u javnom prijevozu, kratkoj pauzi između prekarnih poslova, čekaonicama državnih službi i pretrpanih ordinacija, i svaki put eksplodirati. Tome ipak, uglavnom nije tako. Rat koji protiv čitanja vodi ova država, svjesno ili nesvjesno, ali intenzivno i na mnogim frontama, rat je prije svega protiv ideje kritički mislećeg pojedinca, individue, onoga koji izmiče kolektivu. I taj je rat nevjerojatno uspješan."

Putuje puno, živio je na raznim svjetskim adresama. Na početku njegovih tridesetih gdje osjeća da mu je dom?

"Dom je tamo gdje ga izgradiš. Dom za mene ne definiraju krv i tlo, šarena zastava i patetična pjesma, deračina kad komad karirane kože promaši mrežu, retuširana verzija narativa o povijesti kolektiva niti agresivna obrana istog pred konstruiranim Drugim. Posve je nevažno gdje je dom fizički. Dom se izabire, i tek kad smo ga sami odabrali i znamo zašto baš takav, a ne neki posve drukčiji dom ima smisla, on se razlikuje od puke kuće, trenutne zaštite od drugih ljudi i vremena. Naravno, predispozicije za izgradnju takvoga, a nažalost i bilo kakvog doma sve su prije no jednake. Jedna je stvar biti rođen u Ženevi, a sasvim druga u Mogadishuu, na Pantovčaku ili Kozari boku. Odbacivanje ideje doma izgrađenog na krvi i tlu je težak proces, trčanje s preprekama. Dugi marš rušenja u najsitnije pore ucijepljenih institucija nacionalnog i lokalnog. To je iskorjenjivanje ponekad mučno, rijetko do kraja uspješno, ali apsolutno nužno za prijeko potreban proces individualizacije. A tek je izgrađena individua, čini mi se, adekvatan gradbeni element za društvo u pravom smislu: funkcionalnu zajednicu koja, na premisi jednakosti, olakšava i uljepšava život svima."

Koliko to što je stalno u pokretu utječe na ono što i kako piše? "Putovanje ubrzava život, pogoduje stvaranju onog gorkog, ponekad doduše i sasvim slatkog, taloga iskustva. To se na određene načine svakako odražava i na tekstu. U pjesničke tekstove, međutim, jasne signale nekog prostornog izmještenja gotovo uopće ne pripuštam. Čini mi se da za poeziju nije važno gdje je nastala, ona, uostalom, ima svoje načine da to mjesto iznevjeri. Kad je riječ o putopisnoj formi u najširem smislu, situacija je, naravno, obrnuta."

Govoreći o motivima koji ga kao pjesnika zaokupljaju i koji se s godinama, iako suptilno, ipak mijenjaju, pričajući o svom poetskom hodu kaže: "Iako pojedine knjige, naravno, imaju i različite dominantne tematsko-motivske jezgre, ne bih rekao da je pretjerano važno to što. Što je u nekom standardnom, referencijalnom smislu za poeziju sekundarno, a i čini se da nas većina kroz sve svoje knjige na ovaj ili onaj način vrti jedno te isto što, nekoliko tema koje nas istovremeno pokreću i iscrpljuju. Mijenja se prije svega ono pjesničko kako, i taj je pomak za pjesmu ključan. U posljednjoj sam knjizi napravio nešto jasniji odmak, korak prema meni slabije poznatim teritorijima naracije i 'lika', makar naizgled nešto kompaktnijega lirskoga kazivača.

To što je on zapravo rekao ne razlikuje se pretjerano od onoga što se provlačilo mojim ranijim tekstovima: bogovi ne postoje i u svijetu valja pronaći vlastiti put, preuzeti odgovornost za život; božjim žandarima na zemlji, raspetim između služenja vlasti i bivanja istom objaviti bespoštedan rat, iskorijeniti se i izmaknuti žrvnju proklamiranih vrijednosti - kugama patriotizma, nacionalizma, fašizma i oportunizma, na kraju, naučiti nekako prihvatiti tuđu i vlastitu smrt. Između pokušavati voljeti, na sve moguće i često posve nemoguće načine. To me zaokuplja, i to kako to reći. Što je za mene uglavnom jasno, kako je, međutim, prostor mogućnosti, prostor poezije."

Kako komentira recentnu poetsku scenu u Hrvatskoj, kako je vidi, primjećuje li na njoj neke trendove? "Prije samo dvije ili tri godine na ovo bih pitanje odgovorio u vrlo crnim tonovima.

Sad mi se čini da se polako rađa neka nova dinamika, da se javljaju neke vrlo zanimljive mlade pjesnikinje i pjesnici, neki od njih već čini se sasvim formirani, poezija se počinje promišljati i kontekstualizirati na drukčiji način. Jako me zanima kako će se sve to razvijati, i kako će naš pjesnički pejzaž izgledati kroz koju godinu. Nažalost, još je riječ o ekscesima prije nego o pravilu, no ulančani ekscesi gotovo sigurno stvaraju neku vrstu vala u polju. Većina je i dalje nevjerojatno konformistička, nenačitana i neposvećena. Ali, tako je vjerojatno u svemu. Ne treba zdvajati nad većinom, nego položiti nadu u te predivne, žive ekscese. Uvijek u ekscese."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 06:11