Marko Grčić za Jutarnji o karijeri, poznatim kolegama, religioznosti i gubitku supruge nakon 51 godine braka: 'Ja sam duboko religiozan agnostik'

S Markom Grčićem radila sam relativno kratko. Nekoliko godina početkom dvijetisućitih, sada bih možda mogla reći - u godinama ni po čemu važnim za hrvatsko novinarstvo, ali neću jer ipak je to pitanje, što bi rekao Marko Grčić, kompleksno.

Marko Grčić ima neopisiv dar za pretvaranje jednostavnih stvari u kompleksne. Kao esejistu, pjesniku, prevoditelju Eliota, Blakea, Pounda, Yeatsa i ostalih teških likova, to mu je bilo neophodno. Kao osnivaču i uredniku novina - a Grčić je 1990. bio jedan od osnivača budućih meganovina, tjednika Globus - trebala mu je osobina dijametralno suprotna, da stvari ogoli do kosti. O tome znam iz druge ruke, pa neću dalje.

Od Marka Grčića doznala sam ponešto o ovim prvim, na rubu rubova svih za novine važnim stvarima, koje su me uvijek zanimale više od novina. Taj moj presudni nesporazum Marko je znao popuniti. Možda nisam ni zaslužila.

I sad još da kažem kada ni za boga nisam ulazila u Markovu sobu u redakciji Globusa u Vjesnikovu neboderu. Ako mi je trebala po život (čitaj: tekst za sljedeći broj) važna informacija. Ni nju Marko ne bi uskratio. Dapače! Za koju sekundu informacija bi oživjela, počela vijugati, pružati pipke, preda mnom se odmatao esej, kolumna erudita koja je, poskakujući kao dobro ugođena fontana, otkrivala svoje aporije, skrivene kontekste, larve i kukuljice, vibrirajući na početnoj misli kao pretankoj struni do poante...

Marko, samo da znate, iako znate, sub speciae budućeg novinarskog teksta - čisti užas!

Prije dva mjeseca ostali ste bez supruge. Svi su govorili da ste kao prst i nokat.

- Moja supruga Desanka Rako-Grčić umrla je 4. svibnja 2017. Taj broj je za mene apstrakcija, zato što do danas još nisam interiorizirao to iskustvo da je nema pokraj mene. Živjeli smo u braku 51 godinu, a 52 se poznavali. To je cijeli jedan život, i biološki, i intelektualni, i emocionalni i spiritualni, jer smo nas dvoje podigli i tri svoje kćeri, a utjecali i na uzdizanje svojih šestero unučadi. Mi smo preko svojih ruku prevrnuli, dirnuli, mazili...

Premotali pelene?

- I premotali - devetero djece. Dvije moje najstarije unuke studiraju, jedna u Bochumu građevinu, a druga u Mülheimu strojarstvo. Znači, kad se kaže 52 godine, onda je to jedan bezdan vremena. Moja supruga je bila inženjer kemije, ali je studirala i kunsthistoriju, kod profesorice Vere Horvat Pintarić, fluentno je govorila njemački, govorila je talijanski, francuski, potkraj svoga života naučila je tako dobro engleski da je mogla čitati stručnu literaturu. Mene je cijeli život grdila što je nisam naučio ruski, jer joj se taj jezik jako sviđao. U te 52 godine, kako sam ja nju formirao tako je ona formirala mene. Sreća je da se njezina smrt dogodila i potkraj moga života...

Vi ste i neki prorok?

- Gledam na to realistično. Da se to dogodilo u našoj mlađoj dobi, frustracija zbog takvog gubitka trajala bi puno dulje.

Kako ste to jedno drugo formirali?

- Ja sam se rodio u Dalmatinskoj zagori, ali sam gradsko dijete, rodio sam se u gradiću, Sinju, gdje postoje dvije institucije od nacionalnog značaja - jedna je Gospa Sinjska, a druga je Sinjska alka; osim toga, u mojoj mladosti taj mali gradić imao je dvije gimnazije, franjevačku klasičnu gimnaziju i državnu realnu gimnaziju. To su bila svjetla koja su oko sebe okupljala mladiće i djevojke iz najzabačenijih ruralnih krajeva. Povezan sam i s ruralnim zaleđem, znadem sve što treba da se znade o konjima, kravama i poljoprivredi. Moja žena je bila urbana mlada žena iz Kaštel Štafilića. Udaljenost između nas bila je 25, 26 kilometara, ali to su dva potpuno različita mentalitetna ambijenta, koja su se na kraju tako ispreplela da smo mirno pravili šale ja na njen, ona na moj račun. Njezin stric bio je jezuit, katolički svećenik i ugledan čovjek u splitskoj metropoliji. Ona je, kao dijete, sjedila u biblioteci splitske metropolije, kao dijete je dolazila u kontakt s kulturnim blagom, književnim, likovnim, povijesnim... do kojega druga djeca nisu mogla.

Kako ste se upoznali?

- Preko medija koji danas izgleda ekstremno romantičan - jedno drugome recitirali smo ulomke iz Eliotove ‘Puste zemlje’ i ja sam se zapanjio da mlada žena s tehničkim obrazovanjem ima potrebu za Eliotovom poezijom...

Sve prije nego jednostavnom, ‘ljubavnom’...

- A s vremenom sam shvatio da je njezino obrazovanje neusporedivo kompleksnije od moga. Tada gotovo ništa nisam znao o njenoj struci, anorganskoj kemiji, kasnije je postala i stručnjak za otpadne vode, time se i bavila u Zagrebačkoj tvornici papira. Ne sjećam se ni jednog trenutka u 52 godine da mi je bila dosadna ili da nismo imali o čemu razgovarati. Sad kad dođem u kuću, mogu dijalogizirati sam sa sobom, s egom i alter egom, ali zna se da je to oblik ludila.

Što radite da bi vam nekad zajedničko vrijeme nekako prošlo?

- Pokušavam se baviti poslovima koji na mene djeluju terapeutski. Pisanjem. Upravo sam napisao, da bih sam sebe izliječio, tekst koji će izići u časopisu HAZU, Forumu, esej pod naslovom ‘Je li Biblija opasna knjiga?’.

Pa, je li?

- Pišem o Bibliji kao opasnoj knjizi, ne s gledišta ateista, ili fizičara, nego s gledišta tradicije Katoličke crkve. Povod se dogodio u siječnju, kad je Papa, s Trga svetog Petra, predložio katoličkim vjernicima da umjesto mobitela u džepu nose Bibliju u malom formatu i čitaju je kad god mogu. Taj prijedlog danas većini katoličke populacije izgleda prihvatljiv, normalan, o njemu se nema što reći. Međutim - Papin prijedlog je u potpunom neskladu s tradicijom katoličke crkve, osobito između Tridentskog koncila u 16. stoljeću i Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina, kad je u jednom golemom razdoblju Biblija bila de facto zabranjena knjiga.

No, utažite našu znatiželju do izlaska Foruma...

- Kad je organiziran Tridentski koncil, u Europi je buktala Lutherova reformacija, a Luther je proglasio načelo da između kršćanskog vjernika i Boga postoji samo Biblija. Naprotiv, Katolička crkva ne samo da se s time nije slagala nego je proglasila načelo - između vjernika i Boga je Crkva, a ono u Bibliji što je nejasno ili kontroverzno jedino Crkva ima pravo tumačiti jer ima božanski mandat koji joj je dao Isus Krist.

Ono što i Tridentski i Vatikanski koncil uče jest da je autor Biblije i u cjelini i u dijelovima Bog. Takva tvrdnja, koja u Crkvi ima obavezujući status, vodi pitanju - koje je Biblije Bog autor? Jer, znamo da postoji hebrejska Biblija, postoje najstariji prijevodi, kao što je Septuaginta, pa Vulgata, prijevod Sv. Jeronima. Nijedan prijevod nema zadovoljavajuće riješeno pitanje - koji je tzv. textus receptus, obvezujući tekst. A postoje i bezbrojne inačice prijevoda... i ostaje pitanje - koje je od njih autor Bog?

Papina poruka nije katolička?

- Ne, ona je protestantska.

Kuhate?

- Apsolutno.

Što kuhate?

- Moja žena je bila odlična kuharica i ona me naučila praviti desetak, petnaest običnih, kućnih jela, gulaš, paprikaš, pečeno meso. Pravim odlične juhe od govedine, teletine, kombinirane, pa to raspodijelim u manje posude i stavim u frizer... tako da uvijek imam svježu hranu koju sam sâm napravio. Nisam uopće bespomoćan u tom smislu. Tako je bilo i posljednjih mjeseci života moje supruge, uskakala je, naravno, moja kćerka koja živi u Zagrebu, ali ona radi, tako da sam svakodnevne, kućne, dežurne stvari sam obavljao. Ali, to je normalno.

Volite se družiti. Ili su oko vas bili novinari, ili Zvonimir Berković, Ante Babaja, Ante Žužul, Ivo Škrabalo...

- Recimo, u Glazbenom zavodu puno se družim s profesorom Marcelom Bačićem, on je profesor na Likovnoj akademiji i muzikolog s kompleksnim obrazovanjem, upravo je u Matici objavio kapitalno izdanje ‘Prostor interpretacije’ koje se bavi interpretativnim tehnikama likovne umjetnosti i muzike. Oko njega se okuplja mala skupina ljudi, srijedom. A kako muškarci obično razgovaraju tako da se nastoje izbjeći sve privatne ili intimne teme, raspravljaju se intelektualne teme, političke, kulturne, povijesne...

Najviše vas pamtim iz Bogovićeve, ali moguće da već i ja malo brkam...

- Najprije smo se nalazili u Čarliju, Zvonimir Berković i ja, pa prešli u Gradsku kavanu, na kat, a onda se cijelo se društvo prebacilo u hotel Palace. Berković je bio moj veliki prijatelj, nažalost, sve više pada u zaborav i sva sreća da se njegov film ‘Rondo’, malo remek-djelo, reprizira na televiziji... a trebalo bi ga prevrednovati i kao vrhunskog novinskog esejista. Kad je pokrenut Globus, Nenad Polimac i Denis Kuljiš angažirali su ga da piše rubriku ‘Zvonar u katedrali duha’, to je bila duhovita glosa na tvrdnju Antuna Vrdoljaka, tada direktora televizije, da je TV ‘katedrala duha’.

Da, zanimljivo, superpedantni Berković piše 15 kartica tjedno... ex nihilo.

- On je u svojem mentalitetu imao jedan hiperkriticizam, koji ga je, po mom mišljenju, omeo da stvori veći broj filmova nego što je stvorio, četiri. Kad je propisao kod nas u Globusu, odjednom je otkrio pravi spisateljski talent. Bio je slobodan reći što želi, to je jedno, a ono što ga je sprečavalo da ugnjavi te tekstove, izmaltretira, hiperkritizira... bio je novinski rok. Tri ili četiri knjige koje je Berković napisao vrhunac su hrvatske novinske esejistike. Izdanke toga vidimo danas u vrhunskom kolumnizmu autora koji se pojavljuju i u Jutarnjem listu, poput Jurice Pavičića, Jergovića, kao satiričar tu je Ante Tomić i, naravno, besmrtna Tanja Torbarina, po mom mišljenju jedan od najvećih fenomena satire na našem terenu... žena koja nije izgubila vitalnost, koja glumi priprostu, pučku ženu, a ona sama je obrazovana, spekulativna i rođeni satiričar.

Vaše se društvo osipa, osulo se, zapravo, ne uljepšavajmo nešto što možda i ne treba uljepšavati.

- Pokojni je Ivo Škrabalo, povjesničar filma, umro je Ante Čičin-Šain, guverner Narodne banke Hrvatske, veliki financijski stručnjak, umro je Berković, umro je Ante Babaja... ostao je, recimo, Bogdan Žižić, jedan od naših najvažnijih filmskih dokumentarista. S njim sam surađivao na dva filma, ‘Damnatio memoriae’, o rušenju spomenika u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, i velikom dokumentarcu o životu i smrti Vlade Gotovca.

Moj mi otac prigovara da stalno ljude pitam jesu li religiozni, ali... mislim da sad to pitanje zaista ima smisla.

- Ja sam, mislim, duboko religiozan čovjek, ali, bojim se, na način na koji me nijedna religija ne bi mogla sasvim smatrati svojim. Mislim da religiozni doživljaj pripada samim temeljima humaniteta, to mi je postalo jasno kada sam pročitao veliku raspravu Rudolfa Otta, ‘Das Heilige’, ‘O svetome’ ili ‘Sveto’, kako hoćete, u kojoj je tvrdio da je numinozno, kako on naziva doživljaj svetoga u nekom prostoru, atmosferi, jedan doživljaj potresenosti kada čovjek ne da znade, nego ga prožme osjećaj da je ono što ga okružuje veće od njega. To je doživljaj koji izravno ruši međe ega, standardnoga ja. Pucanje međe ega uvijek se osjeća kao potresenost.

Dobro, ali u što vjerujete? Što je to veće od vas?

- To pitanje ide uz rečeno, ali ne mogu točno odgovoriti jer vjera sadrži dva elementa. Prvo, vjera je sama vjera, religijski doživljaj, ali ima ljudi koji nikad nisu imali religijski doživljaj, a duboki su vjernici, ili su barem to po svojem mišljenju jer redovito participiraju u religijskim ritualima. Zanimljivo da crkve, naša Katolička osobito, jer ja sam katolik, i po svome obrazovanju, i po svojoj, konačno, pripadnosti - čak postoje i katolički ateisti, i muslimanski ateisti, i pravoslavni ateisti, nisu svi ateisti isti ateisti, nego pripadaju jednoj zoni iz koje su ono što jesu. Mi smo katolici, i kad jesmo i kad nismo katolici, ne znam kako da to jasnije kažem. E sad, zašto se Katolička crkva tako rijetko pita o prirodi vaše ili moje vjere, a pita se o sudjelovanju u ritualima, kao sigurnom znaku pripadnosti jednom svijetu, univerzumu...

Ironični ste? Govorite o demonstriranju vjere?

- Ne, ne, ne... ne govorim o tome kao licemjerju, naprotiv. Govorim o ljudima koji najiskrenije prisustvuju ritualima, pritom se osjećaju ispravnim katolicima, pa ako su uz to i moralni, pomažu drugima... no, malo je među njima onih koji imaju duboki religiozni doživljaj. U povijesti Katoličke crkve imate, recimo, slučaj svetog Tome Akvinskog, jednog od najvećih crkvenih naučitelja nakon Augustina, autora tisuća i tisuća stranica. Učiteljem je smatrao Aristotela, dakle, mislio je da se vjera može racionalno dokazati. Jednog dana iz nekog se razloga penjao na oltar i nešto ga je tako potreslo da je svom famulusu rekao - to je čuvena rečenica - ‘U odnosu na ovo što sam doživio, sve što sam napisao čista je slama’. Nikada više ništa nije napisao. Sličan je doživljaj imao i matematičar i katolički mislilac Blaise Pascal. Dakle, ratio, razum, nije bio dovoljan; trebalo je nešto više...

Idemo onda od Augustina i Tome Akvinskog, preko Pascala, do Marka Grčića...

- Ja imam, s jedne strane, tu vrstu doživljaja, s druge, imam tisuću sumnji u vezi s onim što se propovijeda kao repertoar dogmi koje treba opravdati. Pa za sebe tvrdim da sam duboko religiozan agnostik.

Jača li vaša vjera s godinama?

- Ne. Rekao bih da je temeljni odnos prema životu, ma što to značilo, replika odnosa prema životu od mlade dobi do stare. Ako je čovjek u svojem životu prolazio kroz te različite etape lomljenja ega, koji se uvijek formira prema vanjskom svijetu, čini mi se da će lakše prihvatiti i starost i smrt nego čovjek koji je u egu stisnut. Ništa se u čovjeku ne boji toliko propadanja i nestajanja kao njegov ego.