Više od 2000 stranica

Luka Bekavac povodom novog romana ‘Urania‘: ‘Osijek je tema koja mi se stalno vraća‘

Luka Bekavac

 Marko Miscevic/Cropix
‘Kapital jest jedan od motora priče, no ja sam zadnji pisac koji bi vješto komentirao tekuće probleme gospodarskog kriminala u Hrvatskoj‘

Luka Bekavac profesor je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovi znanstveni interesi su teorija poslije strukturalizma, postmodernizam u književnosti i kulturi, suvremena spekulativna fikcija i kulturalni studiji. Kao književnika, Bekavca se (među ostalim mogućim kategorijama) uglavnom svrstava u autore spekulativne fikcije. Njegov rukopis kombinira popularne žanrove i različite formalne inovacije

Povod razgovoru s ovim književnikom roman je koji se sastoji od devet knjiga i šest svezaka na više od 2000 stranica - "Urania" - koji je nedavno objavio u izdavačkoj kući Fraktura. U njemu nastavlja graditi fikcionalni svijet započet u prethodnim knjigama ("Drenje", "Viljevo", "Policijski sat", "Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku"). Ipak, ovdje je Osijek detaljnije ispisan, smješten u neke paralelne 1970-e i 1980-e, dok materijal uključen u roman obuhvaća raspon od čiste dokumentarnosti do potpune fantastike.

U središtu je osam glavnih likova, a tijekom nekoliko godina njihova života i rada unutar zamršene mreže poslovnih i umjetničkih projekata, prijateljskih i obiteljskih veza, istražuje se niz neobjašnjenih, potencijalno paranormalnih zbivanja. PS: neki od njih neće doživjeti kraj priče.

Luka, teško mi je obraćati vam se izvan institucije u kojoj smo bili - vi profesor, ja student. Nije mi sa svima tako. Ali s vama jest - zbog ozbiljnosti koje je vaše svako predavanje nosilo, zbog mog nazovimo - to - strahopoštovanja. Dok sam se pripremao za intervju s vama, saznao sam da ste prije zaposlenja na FFZG-u bili i novinar i urednik pa bih volio raskrinkati ovu situaciju. Je li vam ‘teško‘ davati intervjue? Jer očito niste odlučili vladati kulturnim dijelom medijskog polja, a nije da niste mogli... To je uvijek i prije svega - tek izbor.

- Nije mi teško davati intervjue, dao sam ih možda i previše, ali ne osjećam se jednako lagodno u svim kontekstima, pa je to možda stvorilo dojam da se generalno klonim bilo kakvog pojavljivanja u medijima. Svi izbori tog tipa za mene su obilježeni nekim starim averzijama; vrijeme kad sam počinjao ozbiljnije pisati ujedno je bilo vrijeme proboja književnosti u medije na način koji mi je (kao i mnogima u mojoj generaciji) bio posebno odbojan. Na trenutak se činilo da je pisanje stvarno samo legitimacija koja je potrebna za ulazak u medijski ciklus u kojemu ćeš se zapravo baviti nečim drugim: nastupima, panelima, kolumnama... Na jedan staromodan i možda naivan način, meni se tada činilo - a i sada to mislim - da je svrha pisanja jednostavno pisanje, a ne vladanje medijskim ili bilo kakvim drugim prostorom.

Moj novinarski staž - često naiđem na tu informaciju, ali to je nekakav ‘pokvareni telefon‘; nikada nisam radio kao novinar. Jedno sam vrijeme relativno intenzivno pisao glazbene kritike, ali to je bilo prije dvadesetak godina...

Kad smo kod predavanja - to izvođenje, taj ‘performans‘, možete li nam reći što vam čini? Kako ste ga (ako ste) raskrinkali samom sebi? Postoji li trema?

- Predavanja na mene imaju isključivo pozitivan učinak, možda zato što ih nikada i nisam doživljavao kao svoj nastup: meni je to situacija u kojoj je fokus na nečemu potpuno drugom, na materiji kojom se bavimo - svi polaznici kolegija i ja, zajedno. Strahopoštovanje koje ste maloprije spomenuli (nadam se da je to bila šala) vjerojatno je najveća prepreka slobodnom ulasku u takvu interakciju. U idealnom slučaju, nastava bi bila proces u kojem ego ostaje negdje vani, pred vratima, zajedno s tremom, taštinom, kompetitivnošću, a prevlast bi preuzeo sam predmet zajedničkog interesa, problem zbog kojega smo se i okupili.

image

Ja sam valjda zadnji pisac koji bi vješto komentirao tekuće probleme gospodarskog kriminala u Hrvatskoj.Kapital je jedan od motora priče, no priča je jača od njega: on je zanimljiv jer se ne zna odakle dolazi, koje ga korporacije dijele, koje su firme partneri, a koje paravani nekih trećih firmi...

Marko Miscevic/Cropix

Iskustvo čitanja žanrovske književnosti manji je dio ‘recepta‘ vašeg pisanja, barem vaše prve dvije knjige, barem ste tako tvrdili u jednom davnom intervju. Više je na stvari bio interes prema znanosti i pseudoznanosti. Kako biste opisali današnje uvjete i motive u vašoj proizvodnji književnosti?

- Nije se mnogo toga promijenilo, motor priče još su uvijek paranormalni ili pseudoznanstveni elementi, ali mislim da su u konačnici ipak najvažniji prostori u kojima se sve zbiva: posebni ambijenti koji nastaju susretom pažljivo rekonstruiranog mjesta i neke ‘fantastične‘ interferencije, destruktivnog signala koji se emitira iz susjednog kontinuuma. Osjećaj jeze u takvim situacijama proizlazi iz sužene perspektive, spoznajne nedostupnosti bitnih stvari; iza njega mogu stajati i sasvim objašnjivi uzroci, no oni su u svijetu priče nedostupni, pa njihove manifestacije uvijek djeluju sablasno.

Naravno, presudan faktor (barem za mene) jest i to kako je sve to tehnički izvedeno: kakva je kompozicija knjige, stil određenih poglavlja, font i raspored teksta na stranici... U tom sam području svaku knjigu nastojao učiniti drukčijom, dok po pitanju tema, žanrovskih kombinacija, tona, ponekad i likova, one dijele zajednički teren.

Prije same ‘teme‘ intervjua - hoću vas još nešto pitati - kako odlučujete/znate ili prepoznajete potrebe svoje književnosti? U smislu smjera istraživanja? Ili istraživanje je omniprezentno? Neizbježno? Kada istraživanje završava, a pisanje počinje?

- Sve počinje na relativno tradicionalan način. Ne volim riječ ‘inspiracija‘, ali prvi su koraci uvijek intuitivni: razmišljanje (ili čak bolje fantaziranje) o nekoj situaciji ili prostoru, polagana izgradnja slike u kojoj bi se nešto tek moglo dogoditi, primanje materijala pri kojemu nemam dojam da sam ja aktivna strana procesa. Istraživanje počinje kasnije, kad ta prva slika počne tražiti dodatne skele putem kojih će se razvijati dalje: prošivanje teksta provjerljivim informacijama, biranje vokabulara kojim će se nešto opisati itd. Istraživanje, dakle, nikada nije prvi korak, niti bih mogao unaprijed odlučiti: ‘ovo će biti tema moje sljedeće knjige‘, pa krenuti u prikupljanje građe za nju.

Urania je osječko slavno kino, između ostalog. Obojica smo iz tog kraja, volio bih da mi ponešto kažete o gotovo nužnoj književnoj temi, a to je ‘kraj/dom/korijeni‘ autora? Andrićevski rečeno, ‘preživimo li ikada djetinjstvo?

- Osijek je tema koja mi se stalno vraća, apsolutno, ali zapravo nikada u vidu korijena, doma, osjećaja pripadanja, izgubljenog utočišta itd. Osijek u ovim knjigama počiva na golemoj količini konkretnih lokacija, imena, predmeta itd., ali oni tvore konfiguraciju koja se sa stvarnim Osijekom ipak ne podudara, niti se može podudarati. Osobe i zbivanja tu nisu nevažni, no u pravilu su fikcionalni i nemaju veze s osječkom sadašnjošću ili prošlošću. Ključna stvar koju ti tekstovi pokušavaju utjeloviti jest sam grad, prostor promatran mimo ljudskog faktora: ulice, zgrade, fasade, klimatske varijacije, promjene svjetla i temperature tu imaju puno važniju ulogu nego kolektivna povijest ili moja osobna prošlost (ili sadašnjost) koja me vezuje uz Osijek. Tako zamišljen grad zapravo je predmet fascinacije koji se ne može dokučiti i čijoj izgradnji ne vidim nekakav logičan kraj: to je ujedno stvaran i nestvaran prostor, ali cilj mu je da bude uvjerljiv i nastanjiv samo dok ga čitate.

Ima li književnost sposobnost da bez vanjskog tutorstva pojmovno artikulira stanje svijeta iz kojeg nastaje, a kojem se alegorijski obraća?

- Nikad nisam tako doživljavao književnost i njezine specifične kapacitete - zrcalo svijeta, alegorijsko, kritičko ili kakvo god. Književno djelo kao projekcija nekog drugog svijeta - to zvuči privlačnije, ali možda opet pogrešno. Sasvim iskreno, o književnim tekstovima koje volim razmišljam jednostavno kao o objektima u ovom svijetu, no bitno drugačijima od tog svijeta, od procesa proizvodnje i potrošnje, od svih okvira koji ih žele pojednostaviti i stabilizirati. Riječ je, dakle, o nečemu što uopće ne može imati stvarne tutore: netko se može predstavljati kao autoritet koji točno zna što određen tekst može učiniti, a što ne, ali poštenije je i gotovo etički ispravnije priznati svoje neznanje pred književnim tekstom i njegovom budućnošću. Ponekad treba prihvatiti da nemamo pojma na kojoj je tekst ‘misiji‘, te da ga možemo samo pratiti u tom djelovanju kroz svijet i povijest, poput tempiranog mehanizma za koji ne znate što će u konačnici proizvesti.

image

"Luka Bekavac" u romanu nisam "ja": to je samo lik; stariji je od mene, napisao je neke druge knjige, živi drugačijim životom, Urania ga je zahvatila na teži način. Nije mi blizak ni više ni manje od bilo kojeg drugog lika

Marko Miscevic/Cropix

Kako biste opisali svoj književni ‘svijet‘ koji gradite? Odnosno - dinamike priče i dinamike teksta kojeg gledamo kao vizualno rješenje? Priča koju knjiga donosi ima klasičan zaplet, ali je ‘drukčije‘ organiziran - uvjetno rečeno, složenije.

- To proizlazi iz oduševljenja knjigom kao medijem, kao predmetom, tiskom kao tehnologijom, što se onda neizbježno prenosi i na vlastito pisanje: nikada ne razmišljam o njemu kao o ‘pričanju priče‘, bilježenju nečega što bi bilo prirodnije kad bi se slušalo, po mogućnosti pročitano autorskim glasom, valjda kako bi bilo autentičnije. Uvijek sam svjestan da sastavljam nešto što je tiskano i što će se gledati, a taj mi je pristup blizak i u čitanju (pogotovo teorijskom) tuđih knjiga.

‘Urania‘ je roman u kojemu se događa mnogo toga, kako u prepletenim pričama od kojih se sastoji, tako i na samim stranicama, u nekoliko različitih tipova poglavlja. Činilo mi se da širok raspon priče pruža dobar trenutak da se i u vizualnoj definiciji teksta stvari odguraju korak dalje, da se povremeno testiraju sami rubovi čitljivosti, ne samo razumijevanja nego i doslovne vidljivosti teksta. Međutim, svi ti formalni zahvati, pogotovo oni koji izgledaju najneobičnije, uvijek predstavljaju pokušaj da se prikaže nešto vezano uz priču; to su signali da nisu posrijedi samo tekstovi o nekom fikcionalnom svijetu, nego i tekstovi iz tog svijeta, pa grafički postupci nisu samo stilsko rješenje koje je moglo i izostati, nego bitan element priče, podatak koji se ne može dobiti drugim putem.

Znanstvena fantastika, spekulativna fikcija, metafikcija - s kojom se odrednicom vi osjećate najugodnije? Vaši se likovi nalaze na dvije vremenske osi u Osijeku s imaginarnom povijesti okupljeni oko posla za koji ne znaju ‘smisao‘. Osmi ste lik vi - Luka Bekavac? Fingiranje autobiografskog je kao i dosad - začudno. Što vam se čini da mi ljudi želimo pa makar i u fingiranom autobiografskom? Kao da sam rekao pleonazam….. Što autor Luka Bekavac sada ‘s naknadnom pameti‘ može reći o liku Luki Bekavcu? Na primjer - klasična karakterizacija bila bi dobro došla…..

- Što se tiče spomenutih žanrovskih kategorija, one sigurno ulaze u igru u ovim romanima, ali ne razmišljam o njima dok pišem. Možda igraju veću ulogu u recepciji, ponekad i destruktivnu, jer još uvijek postoje predrasude prema njima: netko odbija čitati fantastiku jer je tobože infantilna, neozbiljna itd. (unatoč tomu što se jedino SF već desetljećima bavi gorućim problemima svijeta u kojemu danas živimo), netko drugi metafikciju jer je vezuje uz prežvakane postmoderne stereotipe ili je smatra suhoparnom, prekompliciranom, samodopadnom... Meni među tim kategorijama nema konflikta, dapače, čini mi se da jedna komponenta pojačava drugu.

‘Luka Bekavac‘ je povratnik iz nekih ranijih tekstova koji su se poigravali autobiografskim pisanjem: ‘Policijski sat‘ i ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku‘. Autobiografski ton bio mi je zanimljiv kao posljednja crta obrane stvarnosne proze: ne kao mjesto gdje se autor konačno razotkriva, nego kao mjesto gdje padaju posljednje iluzije o tomu da je išta u tekstu bilo stvarno. ‘Luka Bekavac‘, dakle, nisam ‘ja‘: to je samo lik; stariji je od mene, napisao je neke druge knjige, živi drukčijim životom, ‘Urania‘ ga je zahvatila na teži način. Nije mi blizak ni više ni manje od bilo kojeg drugog lika.

Nerijetko se u književnim (raz)govorima spominju ‘sudbine likova‘ - što vama znači ta sintagma, ili ideja sudbine dok kao kreator/autor/bog znate koliko je ista često neisplanirana? Vaši likovi su ‘težište‘ s iritantnim karakterima. Oni su također i prizme vašeg književnog svijeta. Psihološki portreti su izvrsno konstruirani pogotovo radi odnosa svjesnog/nesvjesnog - koji su vam teorijski/praktični alati tu pomagali?

- Tu nije bilo nekih egzotičnih alata; kao i svi, znam da su likovi artificijelne tvorevine, a istodobno imam dojam da do neke mjere djeluju autonomno ili organski. Teško je reći da sam aktivno i svjesno osmislio sve što se tiče tih likova, mnogo toga sam na neki način ‘pronašao‘ (doduše, isto vrijedi za sve elemente priče - životinje, prostore, umjetnine itd.). Mislim da je baš tim procesom izgradnje ‘odozdo‘ spontano došlo do plastičnosti likova koju su neki hvalili; to sigurno ne bi uspjelo da sam pokušao unaprijed strogo iscrtati lik kakav mi treba, nisam neki majstor karakterizacije. Likovi su u Uraniji važni na još jedan način: njihove su perspektive strogo odvojene u zasebne nizove poglavlja kroz svih šest knjiga, pa je ključni problem to koliko je svijet priče adekvatno pokriven presijecanjem tih perspektiva: koliko su pouzdane, što je izostavljeno, jesu li slijepe točke slučajne ili ih je projektirao neki sustav nadzora i kontrole.

Proteže se i zanimljiva ‘ekonomska‘ razina u vašemu romanu. Što je u tom aspektu bilo izazovno za istražiti? Kriminal tvrtki je zaista, da se našalimo ‘hrvatski‘… Ipak niste sva zbivanja htjeli objasniti cirkulacijom kapitala, bilo bi to - naivno?

- Dio priče ‘Uranije‘ svakako je baš to: organiziranje određenih struktura koje bi trebale omogućiti neometan tijek kapitala. Ili možda obrnuto: kapital kao neljudski lik čije cirkuliranje, gotovo kao nuspojavu, stvara neke nove odnose, institucije, fenomene... Međutim, Branislav Oblučar sjajno je to nazvao ‘mistikom kapitala‘; ja sam, naime, valjda zadnji pisac koji bi vješto komentirao tekuće probleme gospodarskog kriminala u Hrvatskoj. Kapital je jedan od motora priče, no priča je jača od njega: on je zanimljiv jer se ne zna odakle dolazi, koje ga korporacije dijele, koje su firme partneri, a koje paravani nekih trećih firmi... Za razliku od dobrog krimića gdje slijediš novac koji ti neizbježno pokaže kriminalnu strukturu, ‘Urania‘ je mreža u magli, nema točke s koje bi se vidjeli svi njezini elementi, jasno je da su u igri i neke druge sile. Zato u zadnjem svesku jedan lik i zaključuje kako ‘ekonomski faktor nije dovoljan‘ da bi se opisalo sve što se događa u nekom svijetu.

image

Roam "Urania" u šest svezaka objavila je Fraktura

Fraktura/

Lijeva strana je ‘zadužena‘ za tehničke komentare i popunjavanje dodatnih rupa teksta s desne strane. Na lijevoj je strani implicitni čitatelj… Svaka je priča gotovo uvijek ‘drugostupanjska‘, zar ne? Pitanje informacije je u fokusu, a na momente djeluje kao da je (zapravo) priča o umjetnoj inteligenciji /tko gleda/tko piše/tko čita?

- Na lijevoj je strani zapravo jedan lik, otprije poznat čitateljima, samo se ne razotkriva odmah, ali u pravu ste - jedno od glavnih pitanja u ‘Uraniji‘ su te hijerarhije informacija: različite razine znanja, različiti tipovi podataka i njihove dostupnosti te problem orijentiranja u prividnom kaosu informacija. Mnogima je danas najlakše zamisliti hipotetsku vrhovnu točku gledišta kao umjetnu inteligenciju, osobito ako je promatrani svijet zapravo neka vrsta simulacije. Poigravao sam se tom idejom i prije, ali draže mi je ostaviti situaciju otvorenom. U ispisu na lijevoj strani teksta sudjeluje - osim ljudskih likova - više strojeva i programa, no svi su u nečijoj službi, a one najviše instancije uvijek je najteže identificirati, one ostaju na samim rubovima priče.

I za kraj: ‘Drenje‘, ‘Viljevo‘, ‘Urania‘ imena su koja kao i svako drugo ime - postaje, izdvojeno iz ‘konteksta‘ kao neko totemsko mjesto….? Naime, ‘Urania‘ zapravo i nema veze s kinom.

- Tako je. To je možda bio izvor dijela nesporazuma nakon objavljivanja ‘Drenja‘: to mjesto nije u Baranji, autor nema pojma o čemu priča itd... A bila je, prije svega, važna riječ ‘Drenje‘. Vjerujem da mnogim piscima neke riječi imaju tu ‘totemsku‘ energiju: umjesto da se iscrpe upućujući na određeni pojam, one kao da više i ne označavaju ništa. Naprotiv, djeluju kao predmeti, nešto zagonetno što proizvodi drugačiji i neprogramiran smisao, nove ideje, svaki put kad pomislite na njih. Vlastita imena ili imena mjesta u tomu su posebno jaka, jer ionako nemaju smisao (ili je on sekundaran, izveden itd.). Meni tako djeluju i imena određenih institucija, neke kolokvijalne fraze koje poprimaju uznemirujuće konotacije pokretanjem u drugim smjerovima; to može biti bilo što. Zgrada kina Urania dovoljno je zanimljiva da stvori barem tri romana, i rado bih joj se jednom ozbiljno vratio, ali ova je ‘Urania‘ nešto drugo: u ovoj knjizi, to je ime nečega što pripada onim dalekim rubovima pripovjednog svijeta, predjelima do kojih pisac i čitatelj dođu tek kad ih dinamika priče nadvlada, kad više ne znaju točno gdje su.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:07