ALEKSANDRA ORLIĆ

Ljubavne dogodovštine pametne provincijalke u Zagrebu devedesetih

Da se prva knjiga Aleksandre Orlić, novinarke, pjesnikinje i fotografkinje, pojavila godinu ranije, svakako bi bila prepoznata kao jedan od stožera “ženskog vala” koji je obilježio prošlogodišnju proznu scenu. Možda bi njezina medijska prezentacija, na tome valu, bila nešto agresivnija, no romanu “Bio jednom kraj” nisu potrebni takvi akceleratori.

“Devet priča o prekidima, rastancima i rečenicama zbog kojih smo odustajali”, kako glasi podnaslov romana, labavo je ali logično povezana prozna cjelina u čijem se središtu nalazi tematika ljubavnih rastanaka i fatalne ljubavi, premda se obzor autoričina interesa na tome ne zaustavlja.

Bolnica za početak i kraj

Priča je to o 36-godišnjoj junakinji Tamari koja pomalo nervoznim i u ovom slučaju “pogođenim” stilom donosi anatomiju svoga emotivnog života, uokvirenu dvjema bolničkim sekvencama na početku i kraju romana.

Pripovijedanje o stožernim likovima njezinog ljubavnog života, u čijem je središtu strastvena, ljubavnička, dugačka i od početka nimalo “happyendovska” veza s Alexom kojemu se godinama vraća bez obzira na svijest kako sve to skupa nema smisla, nikada ne ulazi u stranputicu srcedrapateljnog ljubića, već uobličava svoju junakinju kao mladu ženu koja se kreće urbanim krajolikom, samosvjesno čak i onda kad djeluje krhko.

Podstanarski stanovi, gradske ulice i klubovi, zagrebačka scena s autentičnim mjestima i predstavnicima (recimo, jedan od likova romana i kratkotrajna ljubavna avantura junakinje je i frontman Pipsa - Ripper!) - mjesta su kojima se kreće Tamara, djevojka koja je u svu tu autentično opisanu vrevu pristigla s jednog otoka, s jasnom predodžbom o tome kako u tom svijetu ne želi funkcionirati kao mala provincijalka.

Heroji i zavodnici

Junakinja ovog romana pripovijeda o svojim ljubavima, no i vrlo uspješno uobličava skicu jednog konkretnog vremena (devedesete) i mjesta (Zagreb) i generacije kojoj pripada.

“Bio jednom kraj” nekonvencionalan je roman o generaciji koja je jednom imala svoje klubove, heroje, kultna mjesta, zavodnike, gotovo oazu grada kojim su inače šetali izbjeglice, prvi klošari i svi oni likovi s početka tranzicijske priče iz Hrvatske. Orlićkina junakinja preispituje ljubavne i seksualne odnose u koje je ulazila i iz njih lakše ili teže izlazila, ali posredno (i odlično!) i sazrijevanje jedne generacije koja je čak i po tome što teško pokazuje svoje fotografije iz tog doba - izgubljena.

Zabilježila sam priče iz vražjeg trokuta Gjuro-Krolo-B.P. Club

Osjećate li se dijelom “ženskog vala” koji je dominirao prošlom godinom i koje autorice toga vala cijenite?

Osobno se još uvijek osjećam kao mala kap, ali činjenica je da me prošlogodišnji val dobrano polio i da sam pročitala većinu ženskih autorica, među kojima su me posebno dotaknule Maja Hrgović i Mirjana Dugandžija.

Jesu li feministice doista morale postati trubaduri?

Budući da su neki muškarci ostali paralizirani nakon što su cure uzele stvar u svoje ruke, pretpostavljam da je to logičan slijed - mekša verzija feminizma ili, kako je to lijepo definirala N. Wolf u tekstu o trećem valu feminizma, “ženska snaga je super, ali je ok tu i tamo pustiti koju suzu”. A valjda i otpjevati koju serenadu nekome ispod prozora. Glavno da ima romantike.

Je li to ispalo spontano ili ste zapravo htjeli napisati generacijsku knjigu?

Ideja je bila da napišem nešto intimistički, nešto što se događa između muškog i ženskog lika te da istražim koja je to točka i zbog čega točno pucaju neke veze koje započnu “perspektivno”. Ali vjerojatno sam podsvjesno bila ljubomorna na sve one koji su svojedobno visili ispred Zvečke, Kavkaza i Blata pa sam htjela zabilježiti sve te ljubavne priče koje su se meni i prijateljicama događale u vražjem trokutu devedesetih Gjuro - Krolo - B.P. Club, zajedno s pripadajućim inventarom i glazbenim podlogama.

Fotografije su jedan od važnih motiva romana. Kako se one uklapaju o priče o prekidima, rastancima...?

Svi oni koji teško podnose prekide znaju da su fotke često jedino sidro koje preostaje, a budući da i sama volim fotografirati, one su moji madeleine kolačići - mali dokazi života sazdani od tisuće piksela - o usnicama koje su vas ljubile, pogledu koji vas je topio, ulicama koje su čuvale vaše tajne…

Je li Ripper pročitao vašu knjigu?

Znate kako je s tim mladenačkim idolima. Odigraju neku ulogu u vašem životu, a onda nestanu. Iako nismo u kontaktu, pozvala sam ga na promociju romana želeći da nešto kaže o tome kako njega prekidi motiviraju za stvaranje i da ga počastim Coca-Colom, a onda sam završila kao Igor Mirković kada je po Amsterdamu tražio Johnnyja Štulića. Poljubila sam vrata, i to ona virtualna. Tko zna, možda bih stvarno trebala shvatiti da ponekad kraj doista znači kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 05:46