PIŠE JAGNA POGAČNIK

'LJUBAV U ZRAKU' Ljubavni roman iz muškog pera

Poznati slovenski pisac ovom se knjigom pridružuje onim autorima koji senzibilno progovaraju o ljubavi

Prije par godina u hrvatskoj se prozi pojavilo nekoliko pisaca i njihovih romana povodom kojih smo mi, “ladičarenju” skloni kritičari, odmah progovorili o svojevrsnom uzletu nove muške proze, koja u prvom planu nije imala rat, šank, “sex, drugs and rock’n’roll”, već je vrlo senzibilno progovarala o ljubavi i otkrivala tankoćutnu stranu svojih muških pripovjedača.

“Novi muški senzibilitet”, to je bila sintagma pod koju smo svrstavali autore poput Krešimira Pintarića, Ivice Prtenjače ili Romana Simića Bodrožića, čiji indikativni naslovi poput “Ljubav je sve”, “U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo”, “U što se zaljubljujemo?” ili “Dobro je, lijepo je” već i sami za sebe funkcioniraju po principu nomen est omen. U međuvremenu se ta pojava, koju su neki pejorativno nazivali i “muškim chick-litom”, koliko god to oksimoronski zvučalo, nekako utišala i osim časnih, senzibilnih izuzetaka, pripovjedači su se uglavnom vratili tvrdokuhanoj prozi i šanku kao osloncu.

Jani Virk poznati je slovenski prozaik, pjesnik i scenarist srednje generacije koji me svojim nedavno prevedenim romanom “Ljubav u zraku” (prevela Irena Skrt) odmah podsjetio na gorespomenute naslove, ali i na to koliko žanr ljubavnog romana može predstavljati dobar poligon na kojem se mogu izvesti i mnoge druge, za taj žanr neobavezne figure.

Glavni junak romana je četrdesetogodišnji profesor glazbe, rastavljen, samohrani otac koji na prvi pogled i nije pretjerano simpatičan zbog svoje konstantne nestrpljivosti, netolerancije, ljutnje i ostalih popratnih pojava, ali je istovremeno i možda baš zbog toga nevjerojatno privlačan ženama koje se na njega jednostavno lijepe. Već i obično putovanje vlakom od Beča do Ljubljane, naime, za njega može biti poprištem ljubavne avanture, a gotovo u redu čekaju prijateljeva žena inače stalna ljubavnica, potom Lacanu sklona susjeda, tajnica škole u kojoj predaje, mlada studentica...

No, da ne bi bilo zabune, nije ovo nikakav erotski roman u kojem pratimo avanture krizi srednjih godina prepuštenog alfa-mužjaka. Ovo je priča o potrazi za ljubavlju, koja zbog svoje neprenaglašene ali jasno naznačene potke, posredno postaje i priča o potrazi za smislom koji je, baš kao i ljubav, uvijek negdje - u zraku. Slovenska kritika o Virkovom romanu ionako govori kao romanu tzv. novog egzistencijalizma i posve je u pravu.

Taj četrdesetogodišnjak, naime, emotivno je ali i profesionalno nedorečen i nezadovoljan, zarobljen u životu i svijetu koji se odvija bez njegovog prevelikog aktivizma i snage za promjene. Čak i sve te žene koje se vrte oko njega predstavljaju mu više napor i smetnju, ali istovremeno nema snage da sve skupa prekine. Kao i svaki pojedinac koji se osjeća zarobljenim u vlastitoj koži, ima dvije iluzije za koje se povremeno hvata - prva je da će jednog dana napisati knjigu, svoj životni projekt, o dvojici velikih idola - gitaristu Carlosu Santani i piscu G. G. Marquezu, umjetnicima kojima se divi.

Druga je, dakako, daleko putovanje, pa pred kraj romana doista odlazi u Meksiko, gdje će osim sebe samog, onakvog kakav i inače jest, susresti i snažan strah od smrti koji se, dakako, odlično uklapa u egzistencijalistički prosede ovog romana. Simpatije glavni junak, točnije rečeno antijunak nesposoban za radikalne poteze i rezove, svakako zadobiva i zbog svog odnosa prema kćeri i bjegova od civilizacije na selo gdje uživa u idiličnom krajoliku. Upravo u tim dijelovima, Virk se iskazuje kao pripovjedač sklon lirskom stilu, dok će njegova društvena kritičnost također izaći na svjetlo dana u dijelovima kojima se osvjetljava pozornica na kojoj se roman odvija - tranzicijska, ispolitizirana i korumpirana. Premda lirsko i društveno-kritičko inače i nisu idealan par, ovdje to odlično funkcionira.

“Ljubav u zraku”, zapravo, mnogo je kompleksniji roman no što na prvi pogled ostavlja dojam vrlo jednostavno zamišljena i ispripovijedana priča. Čitati ga možemo kao priču o ljubavnim zgodama rastavljenog profesora, ali i kao roman koji postavlja pitanja o vječnoj zagonetki muško-ženskih odnosa i pojedincu u vrtlogu egzistencijalnih silnica. Da nema ironičnog odnosa prema glavnom liku sve to možda i ne bi tako dobro funkcioniralo, no ovako Virk doista iskazuje “muški senzibilitet”, ali i puno više od toga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:21