PIŠE BEKIM SERJANOVIĆ

LITERARNI PUTOPIS Aksel Sandemose je danski i norveški pisac. Podjednako neshvaćen i napadan i u Danskoj i u Norveškoj

 Oslo Museum / Wikimedia / Oslo Museum
Svaki, ali baš svaki izdavač s kojim sam imao posla na Balkanu, ili drugdje, bio je profesionalniji od mog norveškog izdavača

Lutajući ‘torpedo’

Nakon dvostruke turneje po zemljama bivše “Juge” i desecima gradova po kojima sam boravio po dva-tri dana, evo me napokon, tko zna koji put, u avionu za Oslo. Ovaj put su me pozvali iz Švicarskog veleposlanstva, Goetheova instituta i neke norveške institucije, nisam točno siguran koje. Plaćena povratna karta i, blago rečeno, pristojan honorar su više nego dovoljni da krenem na put gdje god da me pozovu. Jednostavno ne znam odbiti poziv na putovanje, gdje-god, kad-god, koliko-god. Nerijetko se poslije kajem, ali taj nagon je duboko utisnut u mene. Kad imaš priliku negdje otputovati - putuj! Bar dok si još mlad i može ti se. To sam čuo nebrojeno puta od starijih i mudrijih ljudi i, kako vrijeme neumitno nagriza sve, pa tako i moje tijelo, sve više uviđam kako su bili u pravu. Stari se, ponestaje i snage i volje.

Tog utorka, dok sam letio iznad Austrije, Švicarske, zatim presjedao u Frankfurtu (gdje sam ponovo morao kroz detaljnu kontrolu i pretres budući da sam ulazio u “Schengen”), tada, dakle dok sam trčao usplahireno probijajući se kroz gomile ljudi da ne zakasnim na avion za Oslo, zatim ponovo letio iznad ravne Danske, i onda opet: Zračna luka Gardemoen, Norveška, gdje me nitko ne čeka niti će me ikad čekati; e baš tog dana imao sam tristo pedest godina. Pola vijeka više od Jasmina Stavrosa i nije mi se dalo nigdje. Ali stvarno.

Odsjeo sam kao i obično kod Jona, mog prijatelja, prevoditelja, lektora, urednika, a inače jezikoslovca, povjesničara, balkanologa, poliglota, penjača, biciklista i “you name it”, još svašta ponešto. Tamo me je čekala uredna, čista i svježe namještena sobica u kojoj sam po posljednji put živio u Oslu, tih godinu dana kad sam pisao svoj prvi roman na norveškom, kad nije bilo izbora osim: pisati ili poluditi. Uvukao sam se u krevet i spavao dva dana u komadu. Kad sam izašao naspavan i raščupan iz svoje sobe, pijući kavu razgovarao sam s Jonom i rekao mu da se ne brine što sam toliko spavao, da ne pomisli da sam u nekoj depri, sve je u redu, samo sam bio jako umoran i neispavan. Odgovorio je kako ga nije briga, ima on i prečih stvari na pameti od mene, mog spavanja i moje, eventualne, depre. Složio sam se s njim, izašao na balkon, zapalio cigaretu i promatrao sivo nebo koje kao da se nije moglo odlučiti hoće li svanuti ili ne, hoće li iz sebe pustiti snijeg ili ledenu kišu.

Taj nastup na koji sam pozvan, i zbog kojeg sam i došao u Oslo, bio je tek sljedećeg dana, tako da sam imao vremena malo sabrati misli i doći k sebi. Svaki put kad dođem u Oslo, treba mi nekoliko dana za penetrirati taj balon, treba vremena da proradi norveški dio mene, moj skandinavski alter ego, da ponovo počnem razmišljati na norveškom, da postanem tamnoputi, anonimni sredovječni stranac, da me zahvati paranoja, da skupim hrabrosti javiti se prijateljima i poznanicima, da počnem prepoznavati ulice na kojima sam proveo više od pola života, četvrt vijeka, da počnem nešto raditi, da izađem iz sobe. Iako sam došao poglavito zbog tog nastupa, namjeravao sam ostati preko mjesec dana u nadi kako ću malo raditi kao sudski tumač i zaraditi koju krunu, utjerati dug od svog norveškog izdavača, sresti stariju kćer, možda organizirati još koju promociju, jer ako neću ja, neće nitko, ponajmanje moj izdavač. Za utjerivača dugova u Norveškoj kažu: “torpedo”. A zelenaše i špekulante nekretninama nazivaju morskim psima. Torpedo je nastao u Rijeci i svojim hidrodinamičnim oblikom, čak i dimenzijama, podsjeća na bijelu morsku psinu. Sjećam se.

Na tu književnu večer nazvanu: “Grenezgänger- Immigrated authors talk about concept of the home and anffiliation”, osim mene pozvali su još dvoje kolega: spisateljicu Melindu Nadj Abonji i pisca Catalina Doriana Florescua. Oboje su Švicarci, pišu na njemačkom, ona je rođena u Jugoslaviji, on u Rumunjskoj, i oboje su se još kao mala djeca, vođeni voljom roditelja i njihovom željom da im osiguraju bolji život, preselili u Švicarsku. Melindi je materinji mađarski, Catalinu rumunjski, ali oboje su, po vlastitim riječima, najbolje funkcionirali, razmišljali i pisali na njemačkom. Oboje kažu kako se smatraju sretnicima i da se osjećaju privilegiranima jer su se izvukli iz sivila prosovjetskog socijalizma, kojeg se istina niti ne sjećaju baš najbolje, dospjeli u Švicarsku i tamo započeli novi život, stekli bolje uvjete za školovanje, karijeru i sve ono za što čovjek misli kako mu je potrebno ne bi li bio zadovoljnim. Moderator je postavljao pitanja, mi smo odgovarali na engleskom. Kolege pisci Melinda i Catalina pričali su o nekoj nejasnoj, mutnoj nostalgiji, o žalu za nečim, a da ne znaju točno za čim. Za riječima, mirisima, nekim starim čudnim melodijama, nepoznatim, ali ipak nekako neobjašnjivo bliskim krajolicima. Ja sam pak točno znao za čim žalim, znam što mi nedostaje i to sam pokušavao nadomjestiti putovanjima, plovidbom, partijanjem i, na koncu, pisanjem. Dakle, sjećanjem. Da, upravo tako, sve što imamo su sjećanja. Budućnost ne postoji, postoji samo “sada”, a to “sada” neprekidno izmiče u budućnost. Nama ostaje samo prošlost, a ta prošlost je tek obična apstrakcija. Što je zapravo ta prošlost, od čega se ona sastoji? Od sjećanja. A sjećanje je selektivno, ono je naša konstrukcija, mi biramo što ćemo i kako pamtiti. Možemo stvoriti lijepa ili ružna sjećanja. A, ta sjećanja su ništa drugo do priča. Istinita ili lažna, tko će to znati? I kako, uostalom, provjeriti istinitost nečijih sjećanja. Sjećanje je, osim što je selektivno, i subjektivno. Objektivnost ne postoji. To je bar jasno.

Sjećam se: Slijedilo je čitanje, Melinda i Catalin bi započeli na njemačkom, a onda bi glumica s lijepom i otmjeno melodičnom dikcijom Zapadnog Osla (Smatram kako se termini Zapadno i Istočno Oslo danas mogu koristiti u istoj mjeri kao što se koristi Zapadni i Istočni Berlin, Zapadni i Istočni Mostar, Sarajevo i Istočno Sarajevo, West and East Coast, razlike između ova dva dijela grada uistinu su velike, brojne i vidljive) dovršila ulomak na norveškom. Ulomci su bili baš dugi, a meni se užasno pišalo. Uhvatila me nervoza jer ću i ja morati uskoro čitati, i to na norveškom. Još više mi se pripišalo. I što ću, dignem se usred glumičinog čitanja kojeg ionako nisam pratio i odem u zahod. Kad sam se vratio, ona je još uvijek čitala.

Onda su me pitali zašto sam nakon tolikih godina pisanja odlučio napisati roman na norveškom.

- Money - izvalio sam, gledajući u Gunnara, mog izdavača, kako se crveni negdje u posljednjem redu u publici. Na to je moderator pojasnio kako u Norveškoj postoji to što zovu državni otkup knjiga. Država otkupi od izdavača tisuću komada i podijeli ih bibliotekama. Taj novac ide izdavaču, a ovaj ga je dužan isplatiti autoru. To se treba desiti čim potpišeš ugovor, dakle prije nego što knjiga uopće izađe. Meni je knjiga izašla prije osam mjeseci, a ja još nisam vidio ni lipe. Nismo ni potpisali ugovor. Zna Gunnar dobro da mi duguje lovu, poslao sam mu bar sedam mailova u kojima sam ga molio, zahtijevao, prijetio da mi isplati lovu. Nije se potrudio niti odgovoriti. Zato sam došao, postao sam “torpedo”. Izbijač dugova.

Sjećam se: Poslije smo išli na večeru u Švicarsko veleposlanstvo. Nas pisce vozio je taksi. Catalin, rumunjsko-švicarski autor, priča u taksiju kako je Norveška gotova kad joj nestane nafte, kako joj prijeti kolaps jer nije ulagala ni u što osim vađenja nafte. - I kakve samo zastarjele tramvaje voze po Oslu, pa to je iz devetnaestog stoljeća - rekao je. Za vrijeme književne večeri nekoliko puta bješe usputno spomenuo kako je Švicarska najbogatija zemlja na svijetu. Trznuo sam se i pomislio: Zar to nije Norveška?! Dok je pričao, kako u taksiju, tako za vrijeme književne večeri, činio je to s nekom nadmenošću, s nekim “Ja-sve-znam” pristupom koji je bio pomalo iritantan. Dok smo se vozili taksijem, uzvratio sam mu kako Norveška jako mnogo ulaže u alternativnu, ekološki održivu i obnovljivu energiju, kako čuva okoliš, kako ima mnogo pitke vode koja će uskoro postati jednako skupa, ako ne i skuplja od nafte, kako ulažu u znanost i tehnologiju i kako su ti stari tramvaji ostavljeni samo na dvije linije 11-ici i 13-ici, onima što voze do Frogner Parkena i Vigelandsparka, i to na zahtjev građana. Zbog nostalgije. Da ostane za sjećanja.

Na večeri sam bio raspoređen za stol zajedno s Gunnarom, koji kao da bi najradije iskočio iz svoje kože, austrijskim veleposlanikom, čije sam ime zaboravio, i Jeanette koja je radila za Goethe institut i s kojom sam se dogovarao oko nastupa. Veleposlanik je poznavao bivšu Jugoslaviju s detaljošnoću negdašnjih činovnika iz K. und K. vremena, šalio se i pričao prilično masne viceve. Poslije, umjesto u taksi, sjedam u Gunnarovu najnoviju ogromnu “Teslu”, čiji je interijer činio da su letjelice iz posljednjeg Star Wars filma izgledale kao ostaci rumunjske autoindustrije iz vremena Čaušeskua. Odbacio me je nevoljko do najbliže stanice podzemne, Majorstuen. Podzemna tu izlazi na površinu i pretvara se u običan, “nadzeman” vlak. Obećao je da će mi sutra novac biti prebačen na račun i izbacio me u mrzlu nordijsku noć.

Filozofija palanke

Sljedećih dana je bilo sunčano, pa budući da još uvijek nisam imao što raditi, sjedio sam na balkonu, pio kavu, pušio i čitao. Čitao sam jednog dansko-norveškog pisca, Aksela Sandemosea, (1899. - 1965.), zasad nažalost, bar koliko ja znam, neprevođenog na neki od jezika koji danas nose različita imena, a ja osobno zovem “našim”. Otac mu je bio Danac, majka Norvežanka, a on se istina rodio u Norveškoj, odrastao je i započeo književnu karijeru u Danskoj, zatim 1929. godine emigrirao u Norvešku, gdje je i proveo ostatak života. Proslavio se poglavito romanima “Pomorac se iskrcava” (En sjømann går i land; 1931.), “Izbjeglica ukršta svoj trag” (En flyktning krysser sitt spor; 1933.) i “Ukrašavamo se rogovima” (Vi pynter oss med horn, 1936.) u kojima se u skladu s modernističkim strujanjima bavi ljudskom psihom i dubinskom analizom međuljudskih odnosa. Najprije se izrazito kritički obrušio na dansko društvo, što će izazvati oštre sukobe s izdavačima, kritikom i javnošću, što će biti jedan od razloga zbog čega je napustio Dansku i preselio se u Norvešku. Tamo je, pak, nakon što je preveo svoje romane na norveški, opet došao u sukob s istim društvenim i državnim centrima moći, kritikom, javnošću, ukočenim akademicima i starim, uštogljenim piscima, pa će ga na osnovu toga što još uvijek nije bio dobio norveško državljanstvo izbaciti iz Društva pisaca. Ukratko, kad je bio u Danskoj, skočili su na njega jer je bio Norvežanin (što je, po njegovim kritičarima, bilo ključno za njegovo neshvaćanje danskog društva, a time i “loše pisanje”), a onda kad je došao u Norvešku, i objavio to isto što je objavio u Danskoj, rekli su mu da nije Norvežanin i da zato za njega nema mjesta u Norveškom društvu pisaca. Zatim su ga počeli ignorirati, nitko mu nije htio objaviti tekstove, pa je pokrenuo književni časopis “Sajam stoke” (Fesjå) u kojemu je bio jedini suradnik i glavni uradnik, koji nije dugo trajao i koji upravo čitam na balkonu. Stvar je ta, kako je vrijeme pokazalo, da je u mnogočemu imao pravo, kao i to da je bio jedan od najvećih skandinavskih pisaca prošlog stoljeća. I onda dok čitam njegov “Sajam stoke” (knjigu u kojoj su svi brojevi istoimenog časopisa) u kojem piše o odnosu s izdavačima, kako danskim tako i norveškim, o tome kako svojim kukavičlukom i ulizivačkom izdavačkom politikom uništavaju knjige i mlade pisce, kako se honorari ne plaćaju nikako, a i kada se isplate, uvijek su manji nego što je bilo dogovoreno u ugovoru, a ako su i isplaćeni, onda je ugovor katastrofalan za pisce. “Tutnu ti ga pod nos i natjeraju te da potpišeš ni ne pročitavši ga. A zašto bi ga i čitao? Imaš li izbora? Budi sretan što uopće pristaju objaviti tvoje pisarije. Nikad nisam dobio niti jedno pismo, niti jednu obavijest o broju prodanih primjeraka, nikad. Osim kad su mi poslali obavijest kako ja njima dugujem novac zbog visokih troškova tiskanja”, piše Aksel Sandemose 1935. godine, a ja čitam 2016., osamdeset i jednu godinu nakon toga, i zaključujem kako se ništa nije promijenilo. O da, ja nikad ugovora ne da nisam vidio ni pročitao, nego niti potpisao. Gunnar ima negdje moj potpis i samo ga skenira, kopira i eto ga, potpisano. No, tko se sad uopće više sjeća svih tih sivih dosadnjakovića, a Aksela Sandemosea sjećaju se mnogi, o da, danas se oko Sandemosea otimaju, svađaju je li bio danski ili norveški pisac, a tko zna što bi bilo da je dobio Nobelovu nagradu, što nije bilo isključeno. Da, danas se Aksela Sandemosea, ako ništa, sjećaju po “Zakonu iz Jante” (Janteloven). Jante je gradić njegovog oca u sjevernoj Danskoj, ali kao što će pisac primijetiti, mnogi su čitajući njegove romane u Janteu prepoznali svoj gradić. Jante je postao simbol, a “Zakon iz Jante” je nešto poput “Filosofije palanke” našeg Radomira Konstatinovića. Ups, možda bih trebao reći “srpskog”, ali neću, jer je to “naše”. Svetsko, a naše. Ukratko, “Zakon iz Jantea” ili skandinavska verzija “Filosofije palanke”, koju Sandemose prvi put spominje u “Izbjeglica ukršta svoj trag” u mom prijevodu glasi:

Nemoj misliti da si nešto

Nemoj misliti da si isti kao mi

Nemoj misliti da si pametniji od nas

Nemoj si umišljati da si bolji od nas

Nemoj misliti da znaš više od nas

Nemoj misliti da si veći od nas

Nemoj misliti da ti išta vrijediš

Nemoj nas ismijavati

Nemoj misliti da itko mari za tebe

Nemoj misliti da nas ti ičemu možeš naučiti.

Poslije je u kasnijim izdanjima dodao i jedanaesto:

Ne misliš valjda da mene zanima nešto o tebi.

Majstorski sažeto sve ono što mene kao čovjeka jebe kad sam u Norveškoj. Ili bilo gdje drugdje, ako ćemo pravo. Ali ipak, čovjek nekako izdrži, na kraju je ionako svejedno. Nekog će se ljudi sjećati, a nekog ne. Aksela Sandemosea će se sjećati. Čitao sam sva ova djela što sam spomenuo, a te zime, kad sam pisao svoj prvi roman na norveškom, (roman o čijem pisanju i izdavanju na norveškom bih mogao napisati čitav roman), čitao sam njegov roman-dnevnik “Pisma iz Kjørkevika” (Brev fra Kjørkevik), objavljen nakon njegove smrti. Nakon što se oženio drugi put, kupio je malo imanje na jugu Norveške i tamo proveo sretnih deset godina zajedno sa suprugom i blizancima koji su se, nakon što se preselio, tamo rodili. A zatim mu je umrla supruga, a poslije nje jedan od blizanaca. Nedugo potom i on sam. Ali sjećam te se, Aksel Sandemose. I prevest ću te. I objavit ćemo te. Na našem. Nek’ vide da si nešto, i da vrijediš, i da si pametniji i da si nas sve imao naučiti nečemu. Nek’ te se sjećaju.

Sjećaj se

A onda je krenulo partijanje. Dobio sam lovu od Gunnara, koja zapravo ni nije bila njegova, nego državna, kao što sam već objasnio. Računajte: knjiga košta 50 eura, država otkupi 1000 komada i eto ti 50 tisuća eura. I zato se Gunnaru ne isplati raditi promocije, ne isplati mu se slati autora na festivale, reklamirati ga ili što već. Uostalom, nikad ništa od njega i njegove izdavačke kuće dobio nisam. Nikad obračuna o prodaji knjiga, nikad ugovora, nikad e-maila duljeg od dvije rečenice. Kad god sam došao na zakazani sastanak s njime, svaki put bi se iznenadio, lupio rukom u čelo i pitao: “Zar imamo sastanak? Sad?” To se desilo jedno sedam puta. Sjećam se. Svaki, ali baš svaki izdavač s koji sam imao posla na Balkanu, ili bilo gdje drugdje, bio je profesionalniji od mog norveškog izdavača. I shvatio sam da, usprkos ponekoj dobroj kritici koju sam dobio zbog političke korektnosti (jer kako napasti roman koji ti odmah kaže da će te tekst iznervirati i objasni ti i zašto i kako ćeš ga popljuvati), bez obzira na to kako pisao i o čemu pisao, nikada tu u Norveškoj neću biti piscem. Osim ako ne napišem da je Norveška raj na zemlji, a ja došao kao đavo iz balkanskog pakla u skandinavski raj i pretvorio se u anđela. No, nije uspjelo. Balkanski đavo u meni ipak je prevladao. “Đavo je ipak mnogo više čovjek nego anđeo ili Bog”, piše Henry Miller u svojoj knjizi “Remember to remember” (Sjećaj se sjećati ili možda Pamti da pamtiš) koju sam počeo čitati nakon Aksela Sandemosea. Moj primjerak je bio na engleskom. Nisam siguran je li uopće prevedena na neki od “naših” jezika. Čitao sam njegova najpoznatija djela “Rakova obratnica” i “Jarčeva obratnica” na našem još kao srednjoškolac i doživio ga kao malo intelektualniju verziju Bukowskog. Stvar je bila u tome da ni Bukowskog nisam baš u potpunosti shvaćao, tada. Imao sam osamnaestak godina, pio vino svaki dan, “zaljubljivao” se svaki drugi, tko se ne bi poistovjetio s Hankom Chinaskim? Istina, čitao sam i volio i druge pisca, Hessea, recimo, imao sam čak neko vrijeme i bend koji sam nazvao Sidharta, ali nije dugo trajao. Najdulje nam je trajao bend Paranoya, a paranoja je upravo to što osjećam kad boravim u Norveškoj. Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene i onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje visa - kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džeparoša”, isto kao što kaže: “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak - Mind the Gap”. I onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže novac ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene. A ako ih ima, ja sam često (uz poneku iznimku, istina) jedini koji im da novac. Ne uvijek, naravno. I zato se brijem svaki dan. Trebao bih se i ošišati, jer stvarno izgledam “razbarušeno”. Primijetio sam kako svi hipsteri sada nose brade. Kako u Sarajevu tako u Oslu. Zabrijao sam kako je ta brada zapravo konspiracija “bijelih” muškaraca. Jer kad bih ja pustio bradu, svi bi mislili da sam neki “isilovac”. Pretjerujem, mislite, paranoidan sam, kažete. Može biti. Ali to još uvijek ne znači da ovo što pričam nije istina. Dok sam putovao vlakom iz Zagreba prema Beogradu, na prvoj stanici poslije granice u vlak nagrnuše Sirijci. Ne znam zašto, jer obično putuju u suprotnom smjeru. Možda su se jednostavno htjeli samo ugrijati. Kondukteri su ih željeli izbaciti jer neki od njih nisu htjeli platiti kartu i bili su uistinu drski. U Šidu u vlak uđe policija i počne ih ganjati gore-dolje po vlaku. Dođoše i do mene: Ajde, ajde, napolje, bre! Napolje, čuješ šta kažem! - i rukom pokazuju u smjeru vrata. Kažem im da su pogriješili: - Nisam ja s njima - smješkam se. Traže putovnicu. Dam im norvešku, jer druge nemam. Tek tada sam im postao sumnjiv. - Crn si, bre, mnogo si crn - kažu vraćajući mi putovnicu. - Šta mi da radimo s njima u Šidu - pita policajac konduktera. - Naplati im karte, evo uzmi od ovoga što ti daje pedest evra i naplati im svima. Šta, bre, oni znaju koliko je to karata, naplati im svima i teraj dalje...

Eto, zato se brijem svakog dana i kad sam uzeo čitati Millerovu knjigu, imao sam osjećaj kao da sam je ja pisao. Znate taj osjećaj, sve rečenice kao da sam mu ja šapnuo, kao da je netko zavirio u moj mozak. Zato neke knjige volimo više od drugih, a ova knjiga je najbolja koju sam čitao, bar sam tako mislio u tom trenu. U samom uvodu “Remember to remember” Miller se obrušava na SAD i na američku politiku, na kapitalizam, na gušenje osobnih sloboda, na podozrivost svega što je drugačije, na iskorištavanje siromašnih, na rasizam, na hegemonističku politiku, kaže kako će se sljedeći svjetski rat voditi zbog nafte (već se vodi, dragi moj Henry), kako je američki kruh najgori na svijetu (a kad kruh ne valja, što drugo može valjati), kako ljudi više jednostavno ne znaju uživati, kako se plaše, kako mrze raditi, a rade dobrovoljno kao robovi, nema solidarnosti, darežljivosti, svi su dužni, svi gledaju samo novac, svi su u žurbi... “What’s wrong with America? How about everything”, pita i odgovara Henry Miller pedesetih godina prošlog stoljeća. No, zato mu je u Francuskoj sve dobro, obožava francusku opuštenost, neposrednost, galamu, širokogrudnost, čak i prgavost, svadljivost, kruh, hranu, vino, pjesmu... you name it! Kroz tekstove o sedam umjetnika, slikara i kipara, Miller objašnjava teoriju i praksu umjetnosti, opisuje te čudne likove i njihovu umjetnost, opisuje svoja putovanja Amerikom, Grčkom i, posebice, Francuskom koju, kako rekoh, naprosto obožava, uzdiže nekritički u nebesa, piše o ljubavi i smrti, umjetnosti i stvarnosti... Stvarno, ne znam kada sam čitao nešto tako iskreno, bezvremensko, sveobuhvatno i poučno. Taj tekst mogao je biti napisan i jučer. Mogao bih ga prevesti i objaviti pod svojim imenom, jer potpisao bih svaku rečenicu. Umjesto Amerike stavio bih Norvešku, umjesto Francuske - bivšu Jugoslaviju, odnosno “region”, kako se to danas politički korektno kaže. Piše i o tome kako se poslije ljudi čude što pisci pišu o propasti svijeta i pita: - A kako drugačije da pišu kad su prisiljeni živjeti na rubu egzistencije. Tada ti sve izgleda kao dva dana prije smaka svijeta. No, najbitnije u ovoj knjizi je citat koji je posudio od Rudolfa Steinera (filozofa, pedagoga, osnivača školskog sustava kod nas poznatog pod imenom Waldorfska škola, a u Norveškoj Steiner skole) koji je jednom rekao: “Čovjekov jedini zadatak na ovom svijetu je da pamti”. Miller se na to nadovezuje i kaže kako ne smijemo zaboraviti da se sjećamo. Sve je naše sjećanje. A zašto se moramo sjećati - pitate se. Da bismo mogli zaboraviti. Najprije se treba svega sjećati, ali baš svega, jer tek onda možeš sve zaboraviti. I to je to. Zato pišemo knjige, zato slikamo, oblikujemo kipove, komponiramo glazbu, snimamo filmove... Kako bismo se sjetili svega i zatim to “sve” - zaboravili.

Kravata

Jedne večeri završio sam sam na “afteru” kod nekog tipa čiji je otac Hrvat, a majka Kineskinja. Nisam uopće niti pomislio da bi mu majka mogla biti iz Kine, tek kad je i sam to rekao, primijetio sam da ima malkice kose oči. Bio je dvadesetak godina mlađi od mene, sav tetoviran, i moglo bi se reći da je sličio nekoj mješavini Mate Parlova i Brucea Leeja. U svakom slučaju, bio je naočit i simpatičan momak, bar dok nije počeo pričati o tome kako su Hrvati bili najbolji ratnici i kako su izumili kravatu, i znate već tu priču, ratovali za Francuze nekad davno i da se po njima kravata zove kravata. Pričao je o tome uzbuđeno bar sat vremena. - Znam - kažem umorno dok su ostali šutjeli i slušali muziku. Nikad u životu nisam volio kravate, kišobrane i slatke jabuke. Jednom u životu sam stavio kravatu, na svom prvom vjenčanju u Opatiji. Osjećao sam je kao omču. Kupio je, zajedno s odijelom i cipelama, od šanera iz Starog grada u Rijeci. Skinuo sam je odmah nakon fotografiranja. Vjenčani prsten, burmu, skinuo sam sljedećeg dana, a tri godine poslije prodao je kao lomljeno zlato i kupio trave. Sjećam se. Sjećam se da je jedan Hrvat, Penkala, izumio penkalu, to jest kemijsku olovku. I torpedo je, ako se sjećate početka ovog teksta, izumljen u Rijeci. Postojala je i istoimena tvornica, ne znam što je s njom danas. No “Mate Lee” je i dalje nastavio tiradu o Hrvatima kao najboljim borcima, a torpedo je njemu značilo samo “istjerivač dugova”. Od hrvatskog je znao možda desetak riječi, ili se samo pretvarao, nisam sad više siguran. Ali sjećam se. Pamtim kako sam pomislio: - O bože, što ja radim ovdje? Čekam prvi vlak podzemne kako bih mogao otići kući i spavati. Zaboraviti sve ovo.

Na kraju sam otišao kući, prespavao čitavu nedjelju, u ponedjeljak išao raditi, tumačiti po bolnicama ljudima iz bivše Jugoslavije koji nisu dobro znali norveški. Kad sam pred večer došao kući, jeo, i spremao se da malo odmorim i nastavim čitati “Pokoravanje” Michela Houellebecqa, u sobu je ušao Jon, moj prijatelj i prevoditelj, i rekao mi kako bih trebao promijeniti posteljinu, oprati svoju sobu, srediti se, biti aktivan, a ne samo izležavati se, spavati ili što već. Soba mi smrdi. Pobjesnio sam i počeo se svađati s njim. On se smijao i rekao kako sam preosjetljiv. I ti si, mislim se, samo mi se ne da ubadati ljude tamo gdje ih boli. Promijenio sam posteljinu, otišao u dućan, kupio neku tekućinu za čišćenje koja je sadržavala klor, oprao sobu, kupaonu, bijesan kao ris. Drugi dan sam mu se ispričao, rekavši mu kako ima pravo, malo sam pretjerao s partijanjem, ali isto tako kako mi smeta to što me uhodi, što me kritikuje, što me svaki put kad dođem doma, kod njega, ispituje gdje sam bio, što sam radio, jesam li se nečim “puknuo”. Bez obzira na sve, ipak sam odrastao čovjek, ne volim kad me se kontrolira, kad mi netko gleda u zjenice, kad me ponižava. Odvratio je kako sam paranoidan, da me nitko ne prati, kako mi treba netko da me kontrolira, da moram najprije raditi i zaraditi, pa tek onda partijati. I, uostalom, smrdi mi soba, to je činjenica. Istina, živa istina. Paranoidan sam, pogotovo kad me uistinu netko prati i soba je uistinu smrdjela. Oprao sam sobu, ali on me je i dalje uhodio, a mene je i dalje pratila paranoja. Sjećam se. Paranoju izaziva i roman “Pokoravanje” u kojemu Houellebecq piše o jednom intelektualcu, sveučilišnom profesoru, i onome što će se dešavati u Francuskoj u bliskoj budućnosti. Vjerojatno znate već: na izborima 2022. godine u Francuskoj su pobijedili muslimani udruženi u svoju stranku. Pobijedili su francuske nacionaliste vođene Le Penovom, ali jako tijesno. Ne uvodi se šerijat baš onaj totalni, poput saudijskog, ali: poligamija je dozvoljena, svi profesori na svim sveučilištima moraju biti muslimani, ženama je zabranjeno raditi i moraju se pokrivati, vraća se patrijarhat, vjera u obitelj kao “osnovnu stanicu društva” (prije će biti ćeliju, i to zatvorsku), čemu se mnogi, odnosno većina građana poslušno i bez otpora pokoravaju. Jedni zbog posla, drugi zbog žena, a naš glavni junak malo zbog jednog, više zbog ovog drugog. Mnogi ovaj roman uspoređuju s Orwellovom distopijskom “1984.”, što je djelomice i točno, ali ne sasvim. Orwellov roman je uistinu pogodio, dobili smo “Velikog brata”, imamo kamere koje nas prate posvuda, na ulici, na stanicama podzemne, u bankama, na bankomatima, u zračnim lukama, a da ne pričam o internetu i Facebooku i statusima na kojima sami, dobrovoljno obavještavamo svijet što radimo, gdje se nalazimo, s kime provodimo vrijeme. Tako otprilike i u Houellebecqovom romanu ljudi dobrovoljno pristaju na te promjene, nitko se ne buni, nacionalisti, koji su na izborima dobili jedva nekoliko postotaka manje od muslimana, sve to mirno prihvaćaju, nitko se ne buni, ne znamo što o tome misli ostatak Europe, kako reagiraju Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Italija? Što bi na to rekao Henry Miller, da li bi i dalje romantično veličao Francusku i Pariz? Što bi rekao Breivik koji upravo tuži Norvešku zbog kršenja (njegovih) ljudskih prava? Možda nešto poput: - Eto, o tome sam pričao, o “Eurabiji” koja vam nastaje pred očima, a vi ne činite ništa. Doduše, u Norveškoj je u nekoliko gradova osnovana organizacija “Odinovi vojnici” (Odins soldater) koju čine ćelavi, bradati likovi s pit bulovima na lancima koji namjeravaju patrolirati ulicama i koji, tako bar kažu u novinama, nemaju namjeru rješavati stvari silom, nego snimiti kršenje zakona poput prodaje droge, uličnih razbojništva, krađa, džeparenja i sličnih stvari, i pozvati policiju. Jedan od istaknutih članova desničarske Stranke napretka, zastupnik u norveškom parlamentu Stortinget, član Odbora za unutranje poslova (Justiskomite), Jan Arild Ellingsen, daje im podršku, ističući kako će to pomoći osjećaju sigurnosti na ulicama norveških gradova. Premijerka Erna Solberg, iz tržišno liberalne i kulturno konzervativne stranke Desno (Høyre) s kojom je Stranka napretka u koalicionoj vladi, i predsjednica Stranke napretka, Siv Jensen, inače ministrica financija, ne podržavaju takav način “osiguranja ulica” naglašavajući kako za takve stvari, sigurnost i zaštitu građana, Norveška ima policiju. Policiju koja je odnedavno počela nositi oružje, privremeno, kažu, dok ne prođe prijetnja terorizma. A bili su jedini, uz britanske “bobbyje” naravno, koji nisu nosili oružje. Nitko ne zna kad će ta teroristička prijetnja proći. Jon Fosse, norveški pisac i dramaturg, godinama jedan od najozbiljnjihih kanditata za Nobelovu nagradu, na to je rekao kako priprema novi kazališni komad kojim namjerava oteti Odina, tog starog nordijskog Boga, iz ruku desnih ekstremista. Tako da kad sve zbrojim i oduzmem, mislim kako je malo vjerojatno da će doći do scenarija kakvog nam servira Michel Houellebecq. To što on piše, nije čak ni najgore što se može desiti. Prije će se desiti vladavina desnih ekstremista ili građanski rat. Ili možda nešto treće, što još nismo u stanju ni zamisliti.

U jedno sam siguran, bilo kako bilo, proricanje budućnosti jalov je posao. Uzeo sam čitati drugu “veliku” knjigu, roman znakovitog naslova “Sloboda” Jonathana Franzena i izračunao koliko još dana do povratka kući, doma u Zagreb, to jest u svoju kućicu u Velikoj Mlaki. Sloboda, pomislio sam, izvrstan roman. Pisat ću o njemu u sljedećem nastavku. Dok budete čitali ovaj tekst, ja ću biti u zrakoplovu, sanjati i u snu ponavljati: Sloboda, napokon. A zatim ću se probuditi i ničeg se neću sjećati.

Knjige o kojima se govori u ovom nastavku

Aksel Sandemose: Zakon iz Jante

Aksel Sandemose: Izbjeglica ukršta svoj trag

Henry Miller: Remember to Remember

Michael Houellebecq: Pokoravanje

George Orwell: 1984.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:54