KNJIŽEVNA KRITIKA

Kritičan Tomićev ton u priči o vrućem ljetu

ZAGREB - Novi roman hit autora Ante Tomića ima pomalo neobičnu kronologiju nastanka - pisan je po narudžbi jedne prehrambene kompanije, što znači da su u njegov sadržaj morala biti ubačena imena nekih njihovih proizvoda. Zadatak je to na kakav (još) nisu navikli domaći autori, ali Tomić s njime nije imao baš nikakvih problema.

Proizvodi poput kocke za juhu, gulaša ili omiljenog začina Istočne Europe su na broju, a opet roman funkcionira i posve izvan te marketinške akcije. Zato je, sada, i objavljen kao “normalna” knjiga koja nadopunjava iznimno čitan Tomićev romaneskni opus i posve sigurno može računati na sličan recepcijski uspjeh.

“Punoglavci” su geografski odmaknuti u slavonsku provinciju, vremenski smješteni u ljeto 1975. i zapravo funkcioniraju kao roman o odrastanju u neka prošla vremena, što mu dodaje i primjesu nostalgije.

Djevojčica Alenka, nakon završenog 6. razreda osnovne škole, s mamom i tatom dolazi provesti ljetne praznike kod djeda i bake u provinciju.

Pisan iz njezine vizure, ali s vremenskom distancom zbog čega je pripovjedačica odrasla, s “naknadnom pameću”, a ne posve infantilna, roman je to u kojem naizgled idilična priča o bezbrižnim vremenima u starom ljetnikovcu, lovljenju punoglavaca i prvim ljubavima prerasta, na tomićevski lagašan način, u nešto “više” i ozbiljnije.

S jedne strane čitatelj gušta u generacijskim općim mjestima, poput majica s likom Sandokana ili dječačke težnje da postanu poput Petra Čelika, makar si pomogli praznim kanticama od marmelade, a s druge tu je taj svijet odraslih koji djedovima nacionalizira kuće, očeve makar i greškom trpa u zatvor, a majke mogu biti preljubnice, čak i ako je to samo plod dječje mašte.

Sve bi to, naime, funkcioniralo kao ljetna priča o sazrijevanju i jednom laganom i vrelom ljetu u kojem se djevojčica snalazi između bakinog ponavljanja školskog gradiva i romana H. Robbinsa i dvojice dječaka prema kojima osjeća simpatije, da nema tog trenutka u kojem postaje važno je li netko “purgerica” ili “bosančeros”, a netko drugi lokalni dripac.

Tada je jasno da iza nostalgične priče, koja ima i svoj znakoviti epilog u formi “što se s kime dogodilo poslije”, proviruje onaj tomićevski kritični glas kojem je idilična forma tek krinka da se kaže ponešto o temama kao što su šovinizam, provincijalizam, arhetipski likovi i društveni odnosi koje se ne mijenjaju, globalnim promjenama usprkos.

Tomić i u ovom romanu, bez obzira na njegove marketinške zadaće, ostaje vjeran sebi i svome načinu pripovijedanja i formula za potencijalni hit opet je besprijekorno zadovoljena. Tomićevo je umijeće, naime, da od općepoznatih stvari gradi šarmantne fabule uronjene u naše mentalitete i naše društvene mijene, kritizirajući ih iznutra, kao “jedan od nas” koji prema svemu tome ima simpatija, čak i kad je jako ljut.

Lagana i čitka priča, jednostavno pripovijedanje, znakovita galerija likova, ovaj put ne prenaglašeni humor i inzistiranje na nekim općim mjestima, čitljivim i razumljivim većini a ne manjini, jamče i “Punoglavcima” dobru budućnost na ljestvicama čitanosti. Sa ili bez kocke za juhu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 11:08