'SARINA DRUGA LJUBAV'

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM Analiza društva u ‘ljubavnom’ štivu

 Neja Markičević / Cropix
Premda je riječ o relativno kratkom romanu, ovdje se ne radi o čistom žanru niti o pravocrtno ispričanoj priči

Knjige domaćih prozaika koje u posljednje vrijeme dolaze na moj kritičarski stol uglavnom se mogu podijeliti u dvije skupine - krimiće s jasno naglašenom “stvarnosnom” pozornicom u pozadini te intimne priče koje propituju egzistencijalna i emotivna pitanja pojedinaca i zbivaju se na istoj toj i takvoj pozadini. Novi roman Kemala Mujičića Artnama na neki način spaja jedno i drugo, no ipak s naglaskom na ovo drugo. Mujičić Artnam do sada je objavio pet pjesničkih zbirki, ratni dnevnik, zbirku priča i dva romana, na koje se naslanja i “Sarina druga ljubav”, i svime time je stekao status pisca koji njeguje specifičan stil i vizuru iz koje promatra stvarnosne teme. U svojim dosadašnjim romanima (“Pet litara benzina”, “Vrijeme za ljubav”), pisanim jednostavnim stilom što rezultira iznimnom čitkošću, ponudio je vrlo širok tematski spektar - od problema branitelja, funkcioniranja medija, antiglobalizma, prostitucije, kao i tipičnih neuralgičnih točaka hrvatske tranzicije, do ljubavne priče koja nailazi na brojne stvarne i umišljene prepreke.

Slično je i sa “Sarinim drugom ljubavlju” koja je na prvoj razini roman lika Brune Bogadija i njegovih sumnji usmjerenih na ljubavni odnos s partnericom Sarom. Nepovjerenje i ljubomora nagrizaju tog srednjoškolskog profesora, bivšeg branitelja i neurotičnog čovjeka, koji činjenicu kako je on ta “druga” Sarina ljubav, začinjenu slučajnošću kako je “prva” bio upravo njegov poginuli ratni drug, dovodi do krajnjih granica i samih rubova patologije. Zbog toga odlazi na razgovor kod psihijatra i tu priča zadobiva nove i druge fabularne rukavce i manevre.

Premda je riječ o relativno kratkom romanu, ovdje se ne radi o čistom žanru niti o pravocrtno ispričanoj priči. To je jedna od glavnih odlika Mujičićeva proznog rukopisa - započeti roman u jednom smjeru, te ga potom nadopunjavati različitim i relativno brojnim dionicama koje ukidaju pravila početnog žanra. Ponekad je to više, ponekad manje uspješno, jer u takvom stilu pripovijedanja doista treba vješto balasirati kako bi se sve skupa poklopilo u zaokruženu cjelinu, ali uvijek ostavlja dojam kako ovome piscu jednostavno nije dovoljno “samo” ispričati priču iz svakodnevnog života već je nastoji nadograditi onim dionicama koje joj daju dodatnu dozu “pameti” - kritičnosti prema svijetu koji ga okružuje i literarnog odgovora na neke aktualne probleme hrvatskog društva.

Trenutak kad Bruno Bogadi, dakle, odlazi kod psihijatra onaj je u kojem se, primjerice, otvara tema ucjene i zlouporabe psihijatrije, kao i korupcije zdravstva, i tu roman dobiva obrise potencijalno zanimljivog i aktualnog krimića, no ne razvija se u tome smjeru. Slično je i s temom branitelja, njihovih ratnih iskustava i mirnodopskih posljedica, ali i ona ostaje tek na epizodnoj razini nadopunjavanja karakterizacije glavnog lika. Bruno Bogadi, suočen sa svojim ljubavnim, erotskim, egzistencijalnim i psihičkim problemima, bez obzira na sve vanjske podražaje prema kojima je iznimno kritičan, u romanu je prije svega sagledan u odnosu prema samome sebi i Sari, zbog čega je ovo roman egzistencijalno-psihološke provenijencije, kojem su velike i teške teme koje se u njemu pojavljuju tek pripovjedna objašnjavalačka gesta koja zastaje negdje na pola puta. Dotakao se Mujičić Artnam i problema umjetne oplodnje, erotskih izazova s kojima je suočen srednjoškolski profesor, muških prijateljstava u ratu i miru, sve u funkciji pozicioniranja svog glavnog lika u vrijeme i stanje u kojem je sada.

Osobno, takvu strategiju pripovijedanja ne držim uvijek najuspješnijom jer Artnamovi romani znaju ostaviti dojam kako su mnoge stvari površno dodirnute, nekad i bez pravog motivacijskog utemeljenja. No, istovremeno treba priznati da upravo to ovaj roman čini dinamičnim zbog naglih obrata i skokova u pripovijedanju, što vrlo transparentno daje do znanja čitatelju (i kritičaru) kako ovaj autor jako dobro zna što su vanjski, društveni uzroci koji njegove likove dovode u određene situacije i u određena stanja, ali to nije ono o čemu želi pisati. Zanimaju ga prije svega međuljudski - ljubavni, prijateljski - odnosi, neka univerzalna pitanja čovjekove egzistencije, nastanak i urušavanje emocija i, dakako, poneki poetski pasaž kakvih u Artnamovoj prozi ne nedostaje. U tome ima puno šarma, poneke greške u hodu, ali kad se sve zbroji i oduzme “Sarina druga ljubav” svakako zaslužuje čitateljevo vrijeme i pozornost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:18